Šansa za sve koji nisu bili tu
(Iv 20,19-31)
Učenici su u Ivanovom evanđelju svi koji vjeruju u Isusa – muževi i žene, cijela zajednica. Ivanovo evanđelje napisano je za kršćane koji kao i Toma nisu bili prisutni: za drugu generaciju, otprilike oko godine 100. poslije Krista.
Uskrsli dolazi kroz zatvorena vrata. I evo ga među učenicima. Po uskrsnuću su nadiđene granice između smrtnosti i besmrtnosti. S druge strane on je prepoznatljiv po jasnim ožiljcima svoje patnje koje nosi na sebi, na svojim rukama i na boku. Isusovo tijelo je svjedočilo o svim granicama i ograničenjima smrtnosti. Ipak on nije nikakva utvara ili duh mrtvih. Može ga se dotaknuti kako izvještava Luka i može jesti i piti.
Tada se posvećuje Tomi. On ga ne osuđuje. Naprotiv: daje njemu i njegovim pitanjima puno prostora. Ohrabruje ga, da stavi prste u rane. Možda ste na mnogim slikama u muzejima vidjeli kako Toma pruža svoju ruku prema Isusovim ranama. Ali: u Ivanovom evanđelju nema te rečenice. Isus traži od Tome da to učini, ali, je li to stvarno i učinio? Umjesto toga slušamo: “Toma je odgovorio i rekao njemu: Gospodin moj i Bog moj! Taj “Gospodin moj i Bog moj!” je ispovijedanje vjere takozvanog nevjernog Tome. To je veličanstvena ispovijed vjere u cijelom evanđelju.
Marija Magdalena na uskrsno jutro, tjedan prije susrela je Uskrsloga u vrtu, i zove ga “Gospodin moj” i “Rabbuni”. Učenici koje je Isus nadahnuo i opunomoćio isto tako govore o “Gospodinu”. Marta, Lazarova sestra, prije je ispovjedila: Isus je Krist i Sin Božji (Iv 11,27).
Toma ne odgovara rukom, nego ustima, govori iz srca. Kad Isus govori Tomi da su blaženi oni koji ne vidješe, a vjeruju, on se tom rečenicom okreće na sve koji slušaju Ivanovo evanđelje: na one koji nisu bili tu na Uskrs. Na drugu generaciju. Na one koji žele vjerovati Isusu bez da su ga vidjeli. Vjerovanje nije samo za očevidce, nego je to za nešto dublje, za susret s Isusom.
Mi smo danas ta druga generacija, jer nismo bili tamo. Ivan nas ohrabruje, jer stavlja u usta jednoga čovjeka veličanstvenu vjeroispovijest, koji je nama bliži nego svi svjedoci! On je želio dokaze i učio, da je važno nešto puno dublje.
Ne traži Toma uzalud Isusove rane i Uskrsli mu pristupa. Kod Isusove smrti Toma je izgubio svoju vjeru. On stoga mora ponovno otkriti na Isusovim ranama tu Isusovu smrt, i ne samo kao grozno događanje smaknuća, nego kao jednu ljubav do kraja posvjedočenu.
Po tim ranama mi bivamo zacijeljeni. Uskrsna poruka treba biti za one koji u srcima nose žalost zbog vlastitih rana ili rana ljudi s kojima su povezani da se ne mogu i ne žele tješiti vlastitom punomoću. Uskrsna vjera u Isusa koji živi kao ranjenik, vjeruje Bogu, da on može i hoće ozdraviti sve.
Neka Uskrsli dođe i nama kroz zatvorena vrata koja smo zaključali. Neka nas prihvati s našim pitanjima. Neka blagoslovi naš početak u novom tjednu. Neka nam daruje vjeru kao Tomi i “po vjeri život (…) u svome imenu” (Iv 20,31).
U tekstu se kaže da su se učenici obradovali vidjevši Gospodina. (Iv 20,20)
“Velika radost” ovdje znači, imati udjela u samome Bogu, dio spasa i vječnoga života. Manje psihičkoga i psihološkog, a puno više životne kvalitete, imuniteta protiv straha i smrti već u sadašnjosti. To je upravo radost, koja je nosila kršćanske mučenike svih vremena u neshvatljivoj lakoći.
Našem okupljanju vrijedi obećanje, da je Raspeti kao živući tu među nama. On nam u evanđelju govori: “Ne budite nevjerni nego vjerni.” Drukčije nego kod Tome i ujedno slično kao kod njega on nam se daruje riječima nad darovima euharistije: “Uzmite i jedite; ja sam u svojoj ljubavi s vama do kraja; živim u toj ljubavi prema vama, i od nje možete i trebate živjeti; uzmite i jedite od mene, koji živi sa svojim ranama, i ne budite nevjerni, nego vjerni.”
Fra Jozo Župić
