Uvod u svetu Misu:
Kršćanska braćo i sestre!
Stojimo na mjestu, gdje bi vješt govornik vrlo lako mogao u svima nama izazvati suze, zbog načina na koji su ljudi ovdje stradavali, a možda i probuditi i potaknuti u nama osjećaje mržnje prema onima koji su u tim strašnim ekzekucijama sudjelovali. Dijaboličan je rukopis ovdašnjih izvršitelja pravde. Međutim, mi smo ovdje danas okupljeni u ime Isusa Krista koji ne samo što nas drugačije uči živjeti, nego nam i zabranjuje mrziti. Štoviše, nagovara nas da molimo za one koji nas progone i koji nam čine zlo. Stoga ovaj naš skup uz našu dalmatinsku Jazovku, uz Husinu jamu, najveće ratno i poslijeratno grobište na ovim prostorima i mjesto počinjenja masovnog zločina koje iz godine u godinu raste brojem sudionika i postaje značajno mjesto našega kolektivnog sjećanja, iskazivanja pijeteta i zahvalnosti stradalima nipošto nema za cilj raspirivati mržnju prema bilo kome, već znači samo poziv na molitvu za našu nevino stradalu i umorenu braću i sestre! Uznemiruje nas činjenica što do danas nismo uspjeli pokopati ove žrtve nasilja kao ljude i gorka je istina da su oni i danas još uvijek pod smećem. Nema ekshumacije žrtava, nema antropološke obrade njihovih posmrtnih ostataka, oni i dalje čame u jami. Ostajemo u nadi da će se to kad-tad promijeniti. Svatko ima pravo na dostojanstven grob. Ako se pouzdano zna da negdje počivaju nečiji posmrtni ostaci, grijeh je dopustiti da oni leže pod smećem. Civilizirano društvo, kakvo se nadam da jesmo, to ne bi smjelo dopustiti, koliko god ekshumacija bila zahtjevna ili podrazumijevala velike novčane izdatke. Pitanje je uvijek dobre volje i poštivanja dostojanstva života drugih ljudi. Pitanje je otvorenosti za istinu, ili svjesno zataškavanje istine kako bi s osigurao manevar za osporavanje, za drugačija tumačenja i viđenja što se na ovom mjestu i od koga u prošlosti događalo. To što ćemo danas po 24. put upaliti svijeću i položiti vijenac ili cvijeće jest velika ljudska i humana gesta, ali složiti ćete se, nedovoljna. Ostaje činjenica da kosti naših i vaših pokojnika i dalje leže pod smećem. Treba ih izvući ispod smeća, treba ih identificirati, da se ne zalijećemo s brojkama koliko ih je unutra, treba ih vratiti u grobove njihovih obitelji, ako je ikako moguće, ili ih premjestiti na neko ljepše mjesto, gdje nema smeća.
U ovoj sv. Misi moramo moliti za duše naših pokojnika čije kosti još uvijek leže pod smećem u ovoj strašnoj jami, ali moramo se sjetiti i moliti za sve naše žrtve, za izgubljene ljudske živote koji postradaše i na drugim mjestima kao žrtve političke odmazde, i molit ćemo da nas Bog otvori i oraspoloži za istinu. Kakvu istinu? Za onu istinu koja meni odgovara? Ma ne, nego za cjelovitu istinu. Za istinu u kojoj mogu vidjeti i dobro i zlo, svoje i tuđe, To nam je najpotrebnije jer smo, kao narod, još uvijek po tom pitanju duboko podijeljeni. Nemojmo se zavaravati. Ovo mjesto i sva druga mjesta gdje leže zvjerski umoreni ljudi, poziv su svima nama na obraćenje, kako bismo svi danas s ovog mjesta otišli drugačiji, humaniji, s čvrstim obećanjem da ćemo odsada više poštivati ljudski život, svoj i tuđi. Kako bismo shvatili promašenost, pogubnost svih politika i ideologija, koje su obilježile našu prošlost ali koje nam na svoj način i danas prijete, skrušimo se u dubini srca i duše i zazovimo Božje milosrđe i prosimo Njegovo prosvjetljenje, moleći.
Homilija:
Smrt je za nas ljude često daleko, kada se čini da je posve blizu i toliko blizu, kada se čini da je daleko. Smrt nas za života ne prestaje iznenađivati. Ona je nepredvidljiva, dolazi nenajavljena, te iza sebe, kad god i kako god došla, u pravilu ostavlja bol i osjećaje preranog rastanka.
Ovdje danas komemoriramo tužnu i krvavu sudbinu neutvrđenog broja nesretnika koji su u naletu pomahnitalih krvnika izgubili svoje živote te postali žrtvom komunističkog terora i odmazde, na najstrašniji mogući način. Bačeni su u jamu, duboku skoro 200 m.
Čin milosrđa bio je metak u glavu, koji je značio brzu smrt, sve drugo značilo je izvjesnost smrti i neizvjesnost trenutka kad će ona nastupiti. Bespoštedni sraz ideologija i ovdje je uzeo svoj krvavi danak u ljudskim životima na ovom pitoresknom planinskom prijevoju, koji tako postade zlokobno mjesto patnje, boli, jauka, zapomaganja… Koji je to zločin ovih ljudi da su baš zaslužili biti bačeni u jamu? Je li im krivica dokazana? Jesu li se mogli na ikakav drugi način iskupiti za svoje navodne krivice? Ta i mnoga slična pitanja postavljamo uvijek iznova kada se suočimo sa zlom. Zašto ljudi stradavaju, među njima toliki nevini. I danas ne prestajemo brojiti nevine žrtve onih, koji su prerano i ne svojom krivnjom završili i završavaju svoj ovozemaljski život.
Stradalnici u prometu, na gradilištima, u bolnicama, u moru i na kopnu, u zraku, žrtve tuđe bahatosti na cesti, neznanja, ili nedovoljnog opreza, žrtve nečije neprofesionalnosti u poslu ili poremećenog uma, žrtve ljudske mržnje, zavisti, pohlepe, ljubomore, frustracije…
Kroz skoro dva i pol desetljeća koliko traje organizirano komemoriranje nevinih žrtava komunističkog terora i odmazde, koje su doživjele svoju krvavu sudbinu na mjestu gdje stojimo, i za preživjele i za obitelji pobijenih, je značilo stalno propitkivanje o tome kako nastaviti živjeti u sjeni tih zagrobnih nazočnosti i priča o okrutnostima. Vjerujem da ova i mnoga druga pitanja do dana današnjega nisu našla zadovoljavajuće odgovore. Ljudi su na ovim prostorima naviknuti živjeti u uvjetima surove svakodnevnice. Ratne strahote, s jedne strane, a društveno zanemarivanje s druge strane, mnoge je pojedince i obitelji kroz desetljeća prisiljavalo na napuštanje rodne grude u potrazi za poslom, sve je to do dana današnjega oblikovalo ovaj životni prostor i duboko se utisnulo u sjećanje i mentalitet ovdašnjeg čovjeka. Hoće li tome svemu, svim tim užasima i strahotama jednom konačno doći kraj?
Braćo i sestre, upravo u ovom trenutku uviđamo da nitko od nas ljudi ne živi samo sebi, niti umiremo da bi potpuno nestali iz sjećanja svojih bližnjih. Kao što ljudi žive jedni za druge, tako i umiru jedni za druge. Život i nije drugo do li vječno ljudsko predanje jednih drugima, koje ni smrt ne može prekinuti.
Bog je stvorio čovjeka- pojedinca a ne mase ili bezlične gomile. U tome i jest najveće prokletstvo čovjeka smrtnika, u pomisli da bi mogao postati žrtvom ravnodušnog pamćenja.
Ostatci ljudskih tijela, ljudski skeleti, bili su i danas ostaju znamen ljudske besmrtnosti, gotovo neuništivi ostatak i neporecivo svjedočanstvo ljudskog postojanja u svijetu i pred Bogom.
Moramo priznati, iza nedjela koja su se na ovom mjestu dogodila, stoje ljudi, konkretne osobe. Neke su javnosti poznate. Uosobljeno zlo, tjerano unutrašnjom mržnjom moralo je uzeti svoj krvavi danak.
Svi ljudi kojih se u ovoj svetoj misi prisjećamo, za koje se molimo Bogu i kojima iskazujemo naš ljudski pijetet, paleći svijeće i polažući vijence na najvišoj institucionalnoj, općinskoj, gradskoj, županijskoj i državnoj razini, za sve nas označavaju trajnu prisutnost jedne odsutnosti. Tu odsutnost valja njegovati, koliko zbog njih samih, jer ljudski se je u zahvalnosti sjećati svojih pokojnika, toliko još više zbog nas danas, da nam se ne dogode slična zvjerstva i stradanja. Jer zlo i danas vreba iz prikrajka na priliku kako bi uzelo novi ljudski danak u krvi. Istina kobnog skončanja ovih ljudi, vaših i naših dragih i milih, ne smije postati mit što izgara od zaborava, kao što ni njihova pojedinačna ljudska sudbina ne bi smjela nikada biti utopljena u moru sličnih ljudskih sudbina i prekrivena prašinom ljudskog zaborava.
Smrt utiskuje najdublji pečat u srcima i dušama onih koji ostaju iza svojih pokojnika. Ali smrti nedužnih ljudi odašilju jasne poruke i svima ostalima. Modernost u kojoj živimo, obuzeta i prožeta dnevnim društveno-političkim igrama i intrigama, ponekad bi rado prešutjela ova zvjerstva, drugi put bi s njima manipulirala, pravdajući s njima neka svoja zvjerstva, ili služeći se s njima u svrhu svoga političkog djelovanja.
Oni međutim koji su upravo ovdje podnijeli svoje mučeništvo, svima do danas upućuju otvoreni prijekor zbog svakog pokušaja manipuliranja koje u konačnici zbog nedovršenih sukoba iz prošlosti može dovesti do novih društvenih nemira, koje vjerujem nitko razuman ne želi.
Ljudski je odavati počast nevino stradalima, ljudski se je sjećati i zahvaljivati, ljudski je i kršćanski moliti za oprost i opraštati, ljudski je nastojati oko stvaranja boljih i sigurnijih životnih uvjeta… Odajemo počast zbog priznanja činjenice da su ovi umrli nepravedno, kao žrtve komunističkog terora i odmazde, odajemo počast kako se u budućnosti ne bismo morali suočavati sa sličnim iskušenjima. Sjećamo se svojih pokojnika i zahvaljujemo Bogu na daru njihova života. Život je najveća vrijednost, osnovna ljudska vrijednost i vrednota, koju i danas mnogi na različite načine i iz različitih motiva i pobuda osporavaju. Molimo za oprost znajući da je malo onih koji su bez grijeha da bi s lakoćom mogli bacati kamenje na druge. Opraštamo jer nas na to poziva naša kršćanska vjera, jer je i nama toliko puta bilo oprošteno.
Želimo, u svijetlu tragične prošlosti, izbjeći sve moguće opasnosti koje bi se mogle nadviti nad našu mladu državu i naš malobrojni narod. Želimo biti samokritični prema sebi ali i kritički prosuđivati namjere drugih. Mnogi tvrde da su im namjere poštene i časne, ali antagonizmi nikako da nestanu iz njedara hrvatskog čovjeka. Naša je povijest časnija od povijesti ijednog naroda u našem okruženju. Nikoga nikada nismo napadali, uvijek smo se napadnuti branili. Stoga, hrvatski nam ponos nitko neće moći pomutiti. Trudimo se, braćo i sestre, da nam život u suverenoj i samostalnoj državi Hrvatskoj bude što bolji. Možemo upirati pogled u druge i očekivati da će nam drugi dati za to recept, ali ključ rješenja je u rukama svih nas.
Zločini se događaju iz zablude i mržnje kroz čitavu ljudsku povijest. Čovječanstvo, čini se, ne može birati između mogućnosti da živi daleko od svakog zločina ili s njim, može tek nastojati umanjiti njegovu količinu i učestalost, jer dobro se i zlo nadmeću od postanka do danas, kako nas uči knjiga života i sve mudrosti.
Neka svemogući Gospodin udijeli miran počinak svim žrtvama ovog masakra, koji se dogodio tijekom, pred kraj i nakon Drugog svjetskog rata, i na taj način trajno obilježio povijest, sudbinu i živote ljudi cetinskoga, livanjskoga, vrljičkoga, Bog zna, tomislavgradskog, imotskoga, možda i drniškoga kraja…. Neka svima nama koji danas koračamo stazama života udijeli mudrost, ljubav i poštovanje prema svom i tuđem životu, prema svom i tuđem narodu, prema svojoj i svačijoj tuđoj vjeri. Amen!
