Jedanaesta nedjelja kroz godinu B
(Ez 17,22-24; 2 Kor 5,6-10; Mk 4,26-34)
Vrijeme sijanja
Gledam pred sobom Sinjsko polje. Često puta je neobrađeno. A moglo bi u njemu puno toga uspijevati. Prošla su vremena volova i konja koji su nam dovozili iz polja pšenicu, kukuruz, sijeno. Natovarena kola, teški teret prolazio je uz pomoć spomenutih životinja kroz naše selo. Ti volovi i konji nisu dovozili ljetinu samo do našega sela, nego su morali nastaviti do Radošića. Malo bi odmorili, ljudi bi se napili vode ili vina, a onda jakim glasom pokrenuli životinje koje su robovski slušale svoje gospodare. I tako je ljetina stizala na odredište, na radost njihovih gospodara.
A sada nekoliko pitanja: Jesmo li kao djeca ikada vidjeli kako raste cvijeće? Ili kako raste drveće ili žito? Jesmo li pitali roditelje, vide li oni da smo malo narasli. Možda je nekome baka rekla nakon što ga dugo vremena nije vidjela: “Narastao si!”
Uzgoj je tajna, ne vidi se, a ipak se dogodi, odjednom cvijeće procvjeta, djeca rastu, žito se može žeti.
Tako je i s vjerom, s ljubavlju i s nadom – s Božjim kraljevstvom. Ne mogu vidjeti rast ovo troje, misteriozan je. Ali tamo gdje posijem ljubav, na primjer osmijehom, zagrljajem, dobrim djelom, mogu žeti novu ljubav i puno više od onoga što sam posijao, čak i u izobilju.
Ljubav se širi i zasićuje svačija srca. Isus nam govori da je tako i s kraljevstvom Božjim. Ono raste među ljudima, mi to ne vidimo, ne znamo kako, ali pomažemo tako što sami činimo dobro i možemo ubrati ljubav. Na taj način velike stvari mogu izrasti iz vrlo malih početaka i pružiti sigurnost svima.
Mnogi ljudi prate nas dugo u životu. Naše uspone i padove doživljavaju kao svoje. Ako je potrebno ohrabruju nas. U teškim situacijama jednostavno su tu i jačaju nas na razne načine. Naš bi život drukčije protekao kad ne bismo imali prijatelje. Isto tako je i s Bogom. On je također naš pratitelj kroz život. On je naš prijatelj. Na njega se većinom okrećemo kad nam ljudski gledajući, više ništa ne ide od ruke. To je razumljivo. Zar ne bi bilo dobro da ga primimo u svakodnevici? Bog se ne zanima samo za velike stvari, nego i za male. Zašto on to čini? Sasvim jednostavno, jer nas ljubi. Otvorimo naš život za Boga, u velikim kao i u malim stvarima.
U centru Isusova naviještanja i djelovanja stoji “Kraljevstvo Božje”. Kad razmišljamo o pojmovima poput Kraljevstva Božjeg, mislimo na oblike vladavine, na državljanstvo i odnose s inozemstvom. Isusovo objašnjenje je potpuno drukčije. Postoji sjetva i jednostavno čekanje. Uspjeh dolazi sam po sebi: puno žita i hlada za ptice.
Kraljevstvo Božje ne uspostavlja se uz pompu i okolnosti, nego nastaje gotovo samo od sebe. Sjeme koje je raspršeno u svom sićušnom obliku je Božja Riječ, poruka bezuvjetne Božje ljubavi prema svakom čovjeku u svakoj situaciji. Sve što je potrebno jest, da slušatelj bude sretan kad čuje tu riječ izgovorenu i da dopusti toj ljubavi da mu s radošću dođe. Tko čuje Riječ, razumom je razumije i srcem prihvati, preobrazit će se.
Prorok Ezekijel obećaje svome narodu novu budućnost. Pavao opominje da se trebamo svidjeti Gospodinu cijelim našim životom. U prispodobi o sjemenu i gorušičnom zrnu Isus nam pojašnjava, kako se Bog brine za nas ljude.
U Isusovo vrijeme bila je religiozna stranka. Zvali su se zeloti. Zelota ima u svim društvima. Kada su zeloti u vrijeme Isusovo slušali riječ o Božjem kraljevstvu, oni su mislili na događaje koji su nam povjereni u Marijinom hvalospjevu: “Iskaza snagu mišice svoje, rasprši oholice umišljene. Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne. Gladne napuni dobrima, a bogate otpusti prazne. ” (Lk 1,51-53)
Jasno je da su oni očekivali od Boga, da on svojom moći počne to i provoditi. To što se oko Isusa događalo za njih je bilo malo. I jasno je da su bili razočarani.
Isus ostaje pri svojoj poruci. Volja Božja ne događa se samo u nebu nego se događa i ovdje na zemlji. To se događa na način sijanja. Još se ne može ništa vidjeti od žetve i od kraja. A ipak sijanje već nosi u sebi žetvu.
Svaka dobra riječ je sijanje i imat će žetvu. Svaka muka za pomirenjem je početak s čudesnim završetkom. Ništa od toga što započinjemo s Bogom, nije izgubljeno. To daruje strpljivost i mirnoću. Mirnoća je nemoguća, gdje ljudi misle da sve počinje od njih. Dovršenje ostaje djelo Božje. Ako vjerujemo Isusovoj poruci u njegovim prispodobama, on nam daruje mirnoću. Seljak koji je nakon sijanja vjerovao u čudo žetve, mogao je spavati. Mi smijemo i trebamo već u ovom vremenu željeti vidjeti uspjehe za naše početke.
Također za sijanje kod kojega ne vidimo ništa od rasta, Bog ima kraj, to je žetva.
Slavlje naše nedjelje je obilježeno napetošću između sijanja i žetve. Mi slavimo Božji početak s nama. Uvijek ponovo on sije svoju riječ u naš život. Uvijek ponovo stavlja on svoga Duha u naša srca. On nam se daje u Isusovoj ljubavi do kraja, i u nama je kao klica vječnoga života. To je početak svega njegovog djelovanja obnove i ozdravljenja.
Dok mi to slavimo gledamo i na žetvu. Ona je počela u Isusovom uskrsnuću. Mi slavimo nedjeljom unaprijed, da svi Božji počeci s ljudima trebaju sudjelovati na toj žetvi. U pogledu na taj kraj primamo sjeme Božje ljubavi, da nju mirno i ujedno zrelo raznosimo.
Fra Jozo Župić
