Svi sveti
Danas kada slavimo svetkovinu Svih svetih, mislimo na mnoge muževe i žene kroz stoljeća. U njima slavimo povijest kršćanstva. Ono što ne smijemo zaboraviti jest to, da su se velikim dijelom ovi ljudi morali boriti za svoju vjeru, da su izdržali u unutrašnjim i vanjskim borbama, da su ti sveci za vrijeme svoga života često bili neshvaćeni i progonjeni. Tako nas oni prije svega sjećaju ne na zlatni sjaj svetosti, nego na to, da mi kao Crkva ne smijemo zaboraviti siromašne, žalosne, progonjene i napuštene.
Ne zaboravimo, sveci su bili ljudi kao vi i ja. Poznavali su muku i dosadu dnevnoga rada. Znali su za ugrožavanje života po bolesti i smrti. Iskusili su kako se može trpjeti zbog osobnih slabosti. Poznavali su neuspjeh i padove, grijeh i krivnju, konflikte i svađu. Sveci su u svome životu imali i svoju nevolju. I očajavali su i uspijevali u svojim odlukama. Sveci su bili i majke i očevi, redovnici i svećenici, siromašni i bogati, učeni, poznati i neugledni. Na Svi svete slavimo sve: ljude kao što ste vi i ja!
Svetkovina Svih svetih je veliki dan svih onih, koji su gospodarili svojim životom i svoju vjeru prakticirali usred blistave svakidašnjice koju i mi vrlo dobro poznajemo.
Nisu oni postali sveci zato jer im je u životu bilo lako. Biti svet znači, vjeru, nadu i ljubav uzeti za mjerilo. Sveci nisu bezgrešni ili slobodni od krivnje. Oni su činili greške i išli stranputicom. Ali su uvijek iznova – cijeli svoj život tražili oproštenje i odvažili se na nebrojene nove početke.
Sveci su poznavali krize vjere i pritiskala ih je sumnja. Njih je ipak prožimalo povjerenje, da je Bog na našoj strani i da nas ništa ne može odijeliti od njegove ljubavi.
Umjetnost svetosti sastoji se u tome, da kroz mnoge male i najmanje korake i odluke dademo lice Božjoj ljubavi. Ne rađamo se kao sveci ili svetice. Svetac se postaje po žuljevima na nogama i kada se pokuša živjeti vjeru u svakidašnjici.
Kao što su različiti sveci, tako su različite i mogućnosti da se postane svet. U svome vremenu i svojim karakterom i u svome okruženju, sveci su pokušali dati lice vjeri. Tako su oni postali pomoćna Božja ruka, njegov ljubljeni pogled i njegova utješna riječ.
Putovi svetosti su mnogostruki i beskonačni. Mnoga različita lica ovoga dana to jasno pokazuju. Tu je ljubazno Franjino lice: on živi siromaštvo usred srednjovjekovne Crkve kojoj prijeti bogatstvo i luksuz da potone.
Tu je milosrdno lice arškog župnika: on nije bio veliki teolog, ali je prototip slušatelja, dušobrižnika i ispovjednika.
Tu je nježno lice Majke Terezije: ona ne može ukloniti nevolju svijeta, ali ipak kleči uz najsiromašnije, povija njihove rane i prati ih na oproštaju.
Tu su i naša lica: njihova i moje….
Što je naš ključ svetosti? Možda je za mnoge od nas ljubav i briga za povjerene nam ljude. To može biti zalaganje po mojim talentima i darovima da donesem evanđelje župi, obitelji…
Kao što su Božje riječi mnogostruke, tako je šarolik i kor svetaca. Svetost je nešto za vas i za mene. Svetost nas ne izvodi iz svakidašnjice i od ljudi, nego nas vodi usred: ljubavi i patnje, u sjajne i tamne etape našega puta, u radost i patnju. Usred svakidašnjice otvara se put k svetosti. I zato je pitanje: Ne želite li također postati sveti?
Fra Jozo Župić
