Presveto Trojstvo
Tajna koja nadilazi razum
(Pnz 4,32-34.39-40; Rim 8,14-17: Mt 28,16-20)
Jednom u godini, tako glasi zlobna dosjetka, jednom u godini župnik smije, mora propovijedati iznad glava svoje zajednice, tako da nitko nešto ne razumije. I doduše na današnju nedjelju, gdje se propovijeda o Presvetom Trojstvu. Zašto smije župnik na ovu nedjelju propovijedati iznad glava zajednice? Odgovor: da bi dokazao da je teologija također znanost.
Ipak prije znanstvene teologije, okrećemo se prema prvom biblijskom čitanju. “Gospodin je Bog gore na nebu i ovdje na zemlji” (4,39). To je centralna poruka knjige Ponovljenog zakona. Ta poruka o Božjoj jedincatosti ovdje biva istaknuta oštrije i radikalnije nego u prvoj zapovijedi i ona je kao temelj i središte svakoga razmišljanja o Bogu.
Mi kršćani vjerujemo u jednoga Boga. Usprkos tome ispovijedamo: “Isus Krist je Gospodin.” (Fil 2,11). Usprkos tome vjerujemo da je on “Sin Boga živoga” (Mt 16,16). Usprkos tome molimo: “Gospodin moj i Bog moj.” (Iv 20,28)
Stoga se uvijek nalazimo pred pitanjem kako je to spojivo s vjerom u jednoga Boga, da je Isus vječni Božji Sin, da je on sam Bog i također Duh Sveti s Ocem i Sinom skupa se časti i slavi također kao Bog. Za Islam je to protivljenje. Još gore: pogrešan nauk. Bog je jedan i stoga bi bilo zabranjeno klanjati se Isusu kao Sinu Božjem i Bogu. Također je to i za židovstvo neprihvatljivo.
Nalog Uskrsloga jedanaestorici o kojemu je govor u Evanđelju, jasno pokazuje da je već rano bilo podijeljeno krštenje “u ime Oca i Sina i Duha Svetoga” (Mt 28,19). Dakle, ne “u imenima” (množina), nego “u ime” (jednina). To pokazuje da mi kršćani ne vjerujemo u tri Boga, nego da je naš Trojstveni Bog jedan – Otac, Sin i Duh Sveti.
Ako je Bog označen kao Otac, tada iza te predodžbe stoji vjerna briga i bezuvjetno prihvaćanje čovjeka, koje podsjeća na “milosrdnog Oca” u prispodobi. Tu se ne radi o Ocu koji autoritativno raspolaže nad životom svoga sina. Taj Otac puno više daje slobodu sinu, da neovisno oblikuje svoj život. Ako se nešto i dogodi, on je pun sućuti i nježnosti.
Time se slika Boga kao oca približava drugoj slici Biblije: Bog kao draga “majka”: “Kao što mati tješi sina, tako ću i ja vas utješiti” (Iz 66,13).
Hebrejska riječ za “majčino krilo” spada doslovno u pojam dragoga milosrđa.
“Sin” – to je više nego da je sam Isus čovjek. U Isusu su ljudi osjetili nešto od Boga. Isus je “čovječje lice Boga”, tako je jednom rekao papa Benedikt XVI. Ako dakle govorim o Isusu, tada više ne mogu misliti apstraktno o Bogu. Tada pričam pripovijesti. Tada pričam, kako se Isus posvetio ljudima. Kako sluša one koje nitko više ne sluša. Kako dovodi u središte one koji su uvijek na rubu. Takav je Bog, kažu te pripovijesti.
Za nas kršćane Bog je uvijek Bog koji se posvećuje ljudima. Tako kako je činio Isus. Bog je Otac i Sin. Sada dolazi nešto treće. Sada dolazi “Duh Sveti”, Božji Duh. On je uvijek tu. Već kod stvaranja duh Božji lebdio je nad vodama (Post 1,2). On je tu kad ljudi trebaju činiti nešto osobito. Kad imaju osobiti nalog. On je tu kad se Isus krsti. I prije svega kad nastaje Crkva. Kad ljudi koji se okupljaju oko Isusa, postaju prava zajednica.
Da Bog egzistira, to bi mogao spoznati svaki i svaka, mislio je veliki teolog iz 13. stoljeća Toma Akvinski. O Bogu možemo samo “znati” i priznati ono što on o sebi pokazuje, prije svega u Isusu Kristu.
U teološkom žargonu rečeno: Nauka o Presvetom Trojstvu ukorijenjena je u nauci o osobi i značenju Isusa Krista. Boga kao Trojstvo može ispovijedati tko vjeruje da je Isus Krist kao objava Boga. “Tko vidi mene, vidi i Oca”, kaže se u Ivanovu evanđelju (Iv 14,9).
Ispovijedati Boga kao Trojstvo samo je tada istinito, ako je Isus od vječnosti Bog. Boga nitko nikada ne vidje: Jedinorođenac – Bog – koji je u krilu Očevu, on ga obznani (Iv 1, 18).
Samo on može autentično dati znanje o Bogu.
Nažalost, današnja nedjelja nije tako u središtu svijesti mnogih kršćana kao Božić, Uskrs ili Duhovi. Ovdje se radi o pitanju tko je kršćanski Bog.
Iako ispovijedanje Presvetoga Trojstva nadilazi naš razum, ipak je sve prožeto njime i njegovim djelovanjem.
Fra Jozo Župić
