Trideset i prva nedjelja kroz godinu A
Mt 23, 1-12
Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji
U vrijeme kad je Isus živio bilo je ljudi koji su sebe nazivali pismoznancima. Drugi su se zvali farizeji.
Pismoznanci su bili pametni ljudi. Dobro su poznavali Bibliju. Farizeji su točno znali po kojim pravilima treba živjeti. To su objašnjavali drugima.
Pismoznanci i farizeji pravili su se važni. Znali su da ih ljudi poštuju. Mnogi psimoznanci i farizeji bili su na to ponosni. To su pokazivali i prema vani. Oblačili su se gospodski.
Sjedali su uvijek na prva mjesta. I nisu željeli imati posla s malim ljudima.
U Evanđelju smo čuli Isusove riječi: “Na Mojsijevu stolicu zasjedoše pismoznanci i farizeji.”
Što se misli pod “Mojsijevom stolicom”? Misli se da su pismoznanci i farizeji uz Mojsijevu tradiciju. Oni su u židovstvu priznati autoriteti za tumačenje Svetoga pisma – Tore – pet Mojsijevih knjiga.
Jedno takvo tumačenje potrebno je da bi zaživio Zakon. Odlučujuće u tumačenju je smisao Tore. Ako su dakle pismoznanci sjeli na “Mojsijevu stolicu”, oni su obvezni tumačiti tradiciju. U tom pogledu treba slijediti njihovu nauku. Njihova nauka ima za cilj, pomoći pravodobno u tumačenju Zakona, da se oblikuje život po Božjem naumu. Na način kako se toga čvrsto drži Tora.
Ipak treba reći, da sve što kažem uvijek je zahtjev i meni samome. To vrijedi za farizeje i pismoznance židovstva u vrijeme Isusovo. To naravno vrijedi i za nas danas. Na žalost, pismoznaci kruže oko sebe, a ne oko Boga. To je opasnost za sve službene autoritete u svakom vremenu.
Opasnost, da se samo teoretizira a ne primjenjuje se više mjera na samoga sebe. Ne gleda se više na samoga sebe, nego na druge i njihove manjkavosti.
Drugi vatikanski koncil u svojoj dogmatskoj konstituciji “Lumen Gentium” o Crkvi, naglašava da svi krštenici imaju jednako dostojanstvo, živjeti vjeru kao krštenici. Poslušajmo: “Krist Gospodin, Veliki svećenik uzet između ljudi (Usp.-Hebr 5,1-5), učinio je od novoga naroda “kraljevstvo i svećenike za Boga, Oca svoga ” (Otkr 1,6; usp. 5, 9-10).
Jer se kršteni po preporodu i pomazanju Duha Svetoga posvećuju da budu duhovni dom i sveto svećenstvo, da svim djelima kršćani prinose duhovne žrtve, i da navješćuju čudesa Onoga koji ih je iz tmina pozvao u divno svjetlo (usp. 1 Petr 2,4-10).
Zato neka svi Kristovi učenici, ustrajući u molitvi i hvaleći Boga (usp. Dj ap 2,42-47), prikazuju sebe kao živu, svetu, Bogu ugodnu žrtvu (usp. Rim 12,1), neka po svoj zemlji svjedoče o Kristu i opravdavaju svoju nadu u vječni život pred onima koji to traže (usp. 1 Petr 3,15). (LG 10)
Ukoliko tumačenje riječi Božje služi životu, svi su pozvani ispitati tumačenje “stručnjaka”. Tumačenje Svetoga pisma je živi proces.
Svaki i svaka pitaju se: pomaže li tumačenje stvarno životu, većem dostojanstvu i kvaliteti u Božjem smislu? To ispitivanje je poziv svakoj pojedinoj kršćanki i kršćaninu. Ovdje se pokazuje proročka služba koja biva darovana po krštenju.
Ne kaže se slučajno kod krštenja: “On te maže krizmom spasenja da se pribrojiš njegovu narodu i ostaneš ud Krista svećenika, proroka i kralja za život vječni.”
Tako su svaki kršćanin i kršćanka u odgovornosti i u napetosti, čuvati nauku i vjerodostojno živjeti. U opasnosti su, da drugome natovare nepodnošljiv teret.
Ta opasnost je tim veća što se manje poznaje životna situacija. Prije nego prosudim druge, moram uvijek samoga sebe kritički pitati, jesam li pravedan prema Evanđelju. I ako se pošteno pitam, puno ću milosrdnije ophoditi sa slabima i drugima.
Fra Jozo Župić
