Deseta nedjelja kroz godinu B
Isusovim očima gledati
Mk 3,20-35
Moto jednoga biskupa glasio je: “Videre oculis eius” – Gledati Njegovim očima. O tome se danas radi u evanđelju: ne gledati mojim očima, ne očima medija, ne očima pape, ne očima Crkve, nego njegovim očima, gledati Isusovim očima. To je velik program. Pogled u današnje Evanđelje potvrđuje razliku između Isusovih očiju i očiju ljudi.
Isus dođe u kuću. Oko njega se okupilo veliko mnoštvo. Svi su ga željeli čuti, jer je njegova poruka oslobađajuća. Ona zrači radošću i budućnošću. On priča ljudima ono što još nikada nisu čuli. Sve izgovoreno drukčije zvuči nego je to kod farizeja i pismoznanaca.
Među njima su i kritičari koji su sumnjičavi i drže ga ludim. Upravo su to njegovi najbliži koji tvrde da je izvan sebe i da govori ludorije.
Tako je to u društvu i u Crkvi kod mnogih ljudi koji ne plivaju sa strujom, nego se kritički izjašnjavaju. Njima pripadaju također proroci, koji pokušavaju opominjućim riječima ponovo dovesti narod na ispravan trag, na trag Božji. U jednoj takvoj proročkoj ulozi našao se i Isus, koji je promatrao svijet, ljude i događaje sasvim drugim očima. On je gledao sve sa svojim očima, s Božjim očima a ne sa očima vođa židovskoga naroda. Budući da je imao hrabrosti, dospio je s njima u konflikt: takvi će ga ljudi ili razapeti ili ismijati.
Ali “luđak” Isus pokazao je, kako je životno važna njegova poruka. Mi trebamo gledati Isusovim očima i odatle oblikovati naš život.
Budući da je za židovske vođe nezamislivo da Isus djeluje iz božanske punomoći, predbacuju mu opsjednutost. Činjenica jest da je Isus opsjednut, ali ne od demona, nego od Božjega Duha. Taj konflikt daje do znanja da je s njim došlo Božje kraljevstvo u ovaj svijet. S njim je započelo novo vrijeme.
Taj novi Duh, Duh milosrđa, opraštanja, služenja, ljubavi i nade također treba ispuniti kršćane i Crkvu. Mi ne smijemo dopustiti da nas zahvate moderni demoni moći, bogatstva, bezbrižnosti i pohlepe za vlašću, nego svijet i sve što se u njemu događa, gledati Isusovim očima. Tu također spada znanje za duhovnom opsjednutošću kršćana.
Moglo bi se u Isusu vidjeti i zlobnog obiteljskog člana. Njegovi rođaci nisu se mogli složiti s njegovim načinom života i njegovim naukom. Možda su trpjeli zbog toga što se o njemu nije govorilo dobro i što su mu se rugali. Zato su htjeli na silu ga odvesti iz kuće u kojoj je bio okružen mnoštvom ljudi. Evanđelist govori o njegovoj majci i njegovoj braći. Nije li u tome nešto značajno, da ga mnogi ljudi u kući pažljivo slušaju, a drugi koji su napolju, žele ga osloboditi?
Njegov odgovor: “Tko je majka moja i braća moja?” nije opis odnosa majke i sina, nego objašnjenje i utemeljenje jedne nove Božje obitelji, koja ne počiva na krvnom srodstvu, nego na duhovnom srodstvu. Svatko može pripadati toj obitelji koji je spreman u svom životu pitati za volju Božju i živjeti tu volju. Prvi član te nove obitelji je Marija, koja se već kod anđelova naviještenja označila kao službenica Gospodnja (usp. Lk 1,38).
Gledati svijet Isusovim očima, stoga znači, u svakom čovjeku vidjeti brata i sestru, iako ne pripadaju kršćanskoj religiji. Samo taj Duh može donijeti svijetu mir.
Fra Jozo Župić
