Tijelovo
(Mk 14,12-16.22-26)
Crkva živi od euharistije
To što mi kršćani slavimo danas na Tijelovo, biva jasno u evanđelju u kojemu smo slušali povijest Posljednje večere kad je Isus zajedno sa svojim učenicima blagovao pashu i po kruhu i vinu ostavio im svoj spomen.
Svetkovina Tijelova poziva nas da malo razmišljamo o euharistiji. Ona je “tajna vjere” koju mi iz nedjelje u nedjelju slavimo. Kad su u trećem stoljeću neki kršćani bili uhvaćeni po naredbi rimskoga cara i bili optuženi, rekli su na ispitivanju: “Mi ne možemo živjeti bez nedjelje.” To znači: mi bez sastanka kojemu je središte euharistija, nismo ispravni kršćani. Crkva raste iz slavlja euharistije i na njoj se izgrađuje.
Ecclesia de eucharistia stoga znači staru latinsku frazu, da se Crkva gradi na euharistiji, i da je slavlje euharistije centar i središte svakoga kršćanskoga sastanka. U rano doba Crkve to je shvaćanje bilo prošireno daleko. Čežnja prvih kršćana za euharistijom bila je tako velika, da su za to žrtvovali i svoj život. Kad su se nedjeljom okupljali na slavlje svete mise, dijelili su kruh i vino kao spomen na Krista, koji je u euharistijskim darovima prisutan u njihovoj sredini.
Biti Crkva znači kao Božji narod okupljati se iz nedjelje u nedjelju oko oltara da bi slavili spomen Kristove muke, smrti i uskrsnuća. Euharistija je centar i srce Crkve, koja se gradi na njoj.
Kod uvođenja svetkovine Tijelova u 13. stoljeću u prvom planu je bio spomen na gledanje. To je bilo vrijeme takozvane pobožnosti euharistijskog gledanja. Radije se gledalo na euharistiju nego ju se primalo. To je u našoj Crkvi bilo uobičajeno dugo. Ljudi su se bojali primati euharistiju. Bila su vremena u Crkvi da se prisile vjernici, da najmanje jednom u godini primaju euharistiju. Današnji kršćani to ne mogu sebi predočiti. A ipak je razumljivo da mi slijedimo Kristov poziv, da dolazimo i jedemo, da dolazimo i pijemo, da imamo udjela na njegovom tijelu i krvi. Ali to nije uvijek tako: svetkovina Tijelova je do danas obilježena tom pobožnošću gledanja.
Mi stavljamo hostiju u dragocjenu monstrancu i gledamo u nju. Klečimo pred Presvetim i molimo. Toma Akvinski napisao je mnoge tekstove za Tijelovo. U jednom od njegovih himana molimo i pjevamo: “Divnoj dakle tajni ovoj klanjamo se smjerno mi.” Mi u euharistiji gledamo prisutnoga Krista. Ali mi ga također primamo pod prilikama kruha i vina. On je taj koji nas poziva za svoj stol i koji nas hrani svojim tijelom i krvi.
Kasnije u doba reformacije euharistija je ponovo postala kamen spoticanja. Ona je ostala do danas. Do danas ne možemo s našom braćom i sestrama iz Crkava reformacije zajedno slaviti euharistiju. Do danas idemo podijeljenim putovima što se tiče razumijevanja Gospodinove gozbe. To je prije svega bolno, jer se Crkva gradi od euharistije.
Također jedinstvo Crkve je plod koji raste iz euharistije. Kao Božji narod pozvani smo okupljati se oko oltara. Kao Božji narod trebamo slaviti Gospodnju gozbu, ujedinjeni u jednoj vjeri, u jednom Duhu i u jednom Kristu. Euharistija je to što je svim konfesijama važno. I možda je upravo stoga teško, naći zajednički put, da zajedno slavimo. Ali mi se ne smijemo i ne trebamo odmarati na podjelama prošlih stoljeća. Upravo u vremenu u kojemu kršćanstvo sve više postaje manjina, tim više je potrebnije ići putem jedinstva. Konačno moramo naći putove da se zajedno okupimo oko Gospodinova stola i zajedno slavimo Gospodinovu gozbu. Euharistija je sama znak jedinstva: jedan je Krist koji nas poziva za svoj stol i na gozbu vječnoga života.
Tijelovo nije samo crkveno politički značajno. Ono je svetkovina koja mnoge ljude osobno pogađa: na brojnim mjestima imamo dobrovoljce koji ulažu svoj trud, da postave sjajne cvjetne tepihe, da postave oltare. Za mnoge ljude Tijelovo je osobna svetkovina, molba srca. Ujedno se događa i javna dimenzija nošenja: ljudi u procesiji s Gospodinom u središtu idu ulicama i mjestima zajednice. Ovdje mi dolaze pred oči sinjska djeca u bjelini koja posipaju cvjetnim laticama put kojim prolazi procesija s Presvetim, a vidim i mnoge pobožne žene koje sa svojih prozora bacaju cvjetne latice na pratitelje Krista u posvećenoj hostiji.
Vjernici i na vanjski način pokazuju što je središte i temelj njihove vjere: prisutnost uskrsloga Gospodina pod prilikama kruha i vina. Tijelovo je Božja potvrda da je on s nama, da ide s našim putovima i štiti nas svojim blagoslovom.
Tijelovo je osobna svetkovina. Svetkovina na kojoj se traži naša vjera. Mi napuštamo crkve i idemo ulicama i trgovima gradova. Idemo tamo gdje se odigrava život ljudi. Mi donosimo Krista tamo gdje on pripada: ljudima u mnogostrukim životnim situacijama. On želi biti tamo: kod ljudi čiji je život na kocki; kod ljudi koji su na rubu društva; kod ljudi koji ništa i nikoga nemaju i vrlo im je potrebno s nekim ići. Tijelovo također znači euharistiju: dijeliti život, svoj život dijeliti, da bi svi imali udjela na njegovoj prisutnosti, koju danas osobito slavimo.
Fra Jozo Župić
