Sv. Elizabete, zaštitnice Franjevačkog svjetovnog reda, nadahnuće je i poticaj našem pogledu na život, našem vrednovanju života, i uzor u vjernosti Kristu i Evanđelju.
Živjela je vrlo kratko. Umrla je u 24 godini života, a svojim primjerom stoji pred nama kao uzor čestita i bogobojazna života. Njezin život obilježila j ljubav: ona ljudska, prema suprugu Ljudevitu, ljubav prema siromasima – kojima je dala sva svoja dobra i sebe samu, te nadasve ljubav prema Bogu, koja joj je bila nadahnuće i okrepa.
Još kao mlada bila je zaručena te se udala za turinškog grofa Ljudevita. Rodila je troje djece. Živjela je u sretnom braku. O njezinu bračnom životu svjedoči pismo jedne njezine sluškinje, u kojem piše: „Ljubili su se nevjerojatnom ljubavlju te su blago poticale jedno drugo na služenje Bogu, i Njega slavili.“ Na vijest o muževoj smrti Elizabeta je tiho rekla: „S Ljudevitom je otišlo svako moje dobro na ovom svijetu“.
Duh skromnosti i poniznosti resio je čitav njezin život. Kada se na vjenčanju pojavila bez zlatnih nakita – koji su vanjski znak njezinog kraljevskog statusa, na prigovor i mrmljanje dvorjana – odgovorila je: „Kako bih mogla nositi tako dragocjenu krunu pred Kristom Kraljem koji je okrunjen trnovom“.
Odana razmišljanju o nebeskim stvarima, poslije smrti svoga muža prihvatila siromaštvo, osnovala lječilište te u njemu sama posluživala bolesnicima. Umrla je u Marburgu 1231. godine. Četiri godine poslije smrti proglašena je svetom.
Elizabeta nije postala sveta na nebu, nego ovdje na zemlji, jednostavno izvršavajući djela milosrđa, živeći vidljivu religioznost. (fs)
KONAČNI IZBOR (Mt 25, 31-40)
Gospodinov je slavni dolazak cilj puta koji je povjeren našoj odgovornosti. Sud koji će Gospodin tada učiniti, isti je onome koji mi činimo danas. Neće nas Bog suditi. Mi smo ti koji sudimo i presuđujemo samima sebi. Neće nas Bog ni kazniti. Mi sami sebi određujemo kaznu. Bog neće učiniti ništa drugo doli ustvrditi ono što mi sada činimo. On će jednostavno iščitati ono što smo mi slobodno ispisali tijekom zemaljskog putovanja. Prati nas naša povijest koju smo ispisali. Naša povijest ne ostaje zakopana. I ona izlazi iz groba. Naše geste dobrote, milosrđa, prihvaćanja, nježnosti, uskrsnut će. Elizabeta nije postala sveta na nebu, nego ovdje na zemlji, jednostavno izvršavajući djela milosrđa, živeći vidljivu religioznost.
Ubiti bližnjega ili mu pomoći da živi; tlačiti brata ili ga osloboditi; uvrijediti nekoga ili mu pokazati poštovanje; okrasti nekoga ili s njim podijeliti dobra; rušiti nečije dostojanstvo ili ga poticati; iskoristiti bližnjega ili s njim podijeliti vlastiti kruh; odbiti ili prihvatiti stranca; pridonijeti izgladnjivanju ili hranjenu gladnih, izbori su koje mi činimo i time ispisujemo svoju povijest i svoj sud. Nismo znali, ne vrijedi kada su u pitanju djela milosrđa. Djela su tjelesnoga milosrđa mjera našega suda: glad i žeđ, vode u fizičku smrt, biti stranac i gol, moralna su smrt, biti bolestan i zatočenik, obuhvaća obje smrti. Sve dotle seže stvarnost utjelovljenja. Povijest Božjeg kraljevstva nije drugo doli povijest ljubavi. Nije važno ono što smo vidjeli ili nismo vidjeli. Važno je ono što smo učinili ili odbili učiniti.
On će na koncu svijeta iznijeti na vidjelo jesmo li ili ne bili ljudi. Da, pokazat će jesmo li mi kršćani bili ljudi. Ono što smo jedni drugima, to smo također i Bogu. Konačni će sud pokazati da li kao kršćani prihvaćamo ili odbijamo utjelovljenoga Boga. Bog se objavljuje s licem čovjeka. Jednom je postao čovjekom i zauvijek ostaje čovjekom. To je skrivena prisutnost. Preobukao se. Teško ga prepoznajemo. Tužimo se na rastresenost u molitvi. Nikada se ne tužimo na rastresenost na putu kada ne uspijevamo u onim zadnjima, najmanjima, potrebnima prepoznati Njega. Nužno su nam potrebne nove oči. Otvorene oči na nepredvidive susrete s Bogom u bližnjima. Nove oči da vidimo i prepoznamo Boga na svim licima koja susrećemo na svojem putu. Možda bismo svako jutro trebali moliti: ne uvedi nas u rastresenost, oslobodi nas od nepozornosti, nepažnje prema onima koje nam stavljaš na put. (fač)