U NJEGOVU DANU (Lk 17,20-25)

Mi smo ljudi usmjereni prema budućnosti koja nam dolazi. Nju istodobno iščekujemo sa željom i sa strahom. Doista u nama postoji psihološki zakon po kojemu svaki početak motrimo idealno, a svršetak tjeskobno i tmurno. Nas kvalificira ono što očekujemo. Čitavo čovječanstvo ide, znali mi to ili ne, željeli mi to ili ne, prema danu Sina Čovječjega.

U središtu našeg osobnog života i cijeloga svijeta stoji Božja mudrost, Božje kraljevanje. Svi mi pomalo postajemo nestrpljivi kada Božja mudrost izmiče našem shvaćanju. Za nas je važno samo kada i gdje. Ako spasenje stigne prekasno, nekorisno je. I mi željno od Isusa iščekujemo odgovor: „Kad će doći kraljevstvo Božje?“ kao da se dolazak kraljevstva Božjega može poistovjetiti s određenim vremenom i mjestom. Možemo slobodno ne vjerovati onima koji žele predskazati svršetak svijeta na određeni dan. Štoviše, trebamo trijezno i razborito svjedočiti svoje predanje Bogu i mirno i ozbiljno smiriti sve lažne proroke koji predskazuju sudnji dan. Kršćanska je poruka uvijek ista: Bog je gospodar i povijesti i svih vremena, njegovi su vjekovi i sve što živi. Kraljevstvo Božje nije moguće smjestiti na određeno mjesto. Nema nekog određenog svetog mjesta gdje se mora pojaviti kraljevstvo. Nije naša domovina bolja od druge. Kraljevstvo Božje ne pripada ni vremenu ni prostoru. Ono nije ni vremenito ni prostorno. Ne sadrži ga ni vrijeme ni mjesto. Ono se može pojaviti samo u osobama i to samo onda kada i ako ga one žele.

Kraljevstvo je Božje u vama, izjavljuje nam Isus. Ono je prisno i osobno ukorijenjeno u nama po Isusu koji prebiva u nama. Jesmo li raspoloživi shvatiti poruku njegova kraljevanja? Kraljevati na način Stvoritelja u stvorenome. Kraljevati kao otkupljeni usred grijeha svijeta. Kraljevati ljubavlju usred nasilja i mržnje. Kraljevati istinom unutar zamršenih stanja politike i kulture. Kraljevati pravednošću usred svijeta nepravde. To nije izvršavanje moći nego preuzimanje obnove vremenitog reda, vođeni svjetlom evanđelja. To je ljubazno Božje kraljevanje. To je kraljevanje koje, kao kod sv. Martina, proizlazi iz dobroga srca, rada u poniznosti i u siromaštvu. To je kraljevanje koje ohrabruje, podiže, tješi, koje više očekuje od samoga sebe nego od drugoga. (fač)