Kad daješ život, kad ga kroz ljubav ulažeš kao i Isus, tada dobivaš, tada je tvoj život vrijedan u Božjim očima. I suprotno: Kad živiš sebično, kad si zaokupljen samo sa sobom, kad sve činiš da svoj život osiguraš s materijalne strane, a ne uključuješ Boga, ne pitaš za njegovu volju, Isus ti tada kaže: Tvoj život ne vrijedi! To je u Božjim očima izgubljen život, ludo potrošen bez cilja i svrhe. Može taj život u očima ljudi izgledati uspješan, materijalno vrlo uspješan, ali u Božjim očima to je izgubljen život. Ovo je istina evanđelja.

 

Misna čitanja dvadeset i druge nedjelje kroz crkvenu godinu

 

Prvo čitanje:Jr 20, 7-9
Riječ mi Gospodnja postade na ruglo.

 

Čitanje Knjige proroka Jeremije
Ti me, Gospodine, zavede, dadoh se zavesti, nadjačao si me i svladao me. A sada sam svima na podsmijeh iz dana u dan, svatko me ismijava. Jer kad god progovorim, moram vikati, naviještati moram: »Nasilje! Propast!« Doista, riječ mi Gospodnja postade na ruglo i podsmijeh povazdan. I rekoh u sebi: neću više na nj misliti niti ću govoriti u njegovo ime. Al tad mi u srcu bî kao rasplamtjeli oganj, zapretan u kostima mojim: uzalud se trudih da izdržim, ne mogoh više.
Riječ Gospodnja.

 

Pripjevni psalam: 63, 2-6.8-9

 

Tebe žeđa duša moja, Gospodine, Bože moj!

 

O Bože, ti si Bog moj:
gorljivo tebe tražim;
tebe žeđa duša moja, tebe želi tijelo moje,
kao zemlja suha, žedna, bezvodna.

U svetištu sam tebe motrio
gledajuć ti moć i slavu.
Ljubav je tvoja bolja od života,
moje će te usne slaviti.

Tako ću te slavit za života,
u tvoje ću ime ruke dizati.
Duša će mi biti kao sala i mrsa sita,
hvalit ću te kliktavim ustima.

Ti postade meni pomoć,
kličem u sjeni krila tvojih.
Duša se moja k tebi privija,
desnica me tvoja drži.

 

Drugo čitanje: Rim 12, 1-2 

Prikažite svoja tijela za žrtvu živu.

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim: prikažite svoja tijela za žrtvu živu, svetu, Bogu milu – kao svoje duhovno bogoslužje. Ne suobličujte se ovomu svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabirati što je volja Božja, što li je dobro, Bogu milo, savršeno.
Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mt 16, 21-27 

Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe.

 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.

Petar ga uze na stranu i poče odvraćati: »Bože sačuvaj, Gospodine! Ne, to se tebi ne smije dogoditi!« Isus se okrene i reče Petru: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!«

Tada Isus reče svojim učenicima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga. Tâ što će koristiti čovjeku ako sav svijet stekne, a životu svojemu naudi? Ili što će čovjek dati u zamjenu za život svoj? Doći će, doista, Sin Čovječji u slavi Oca svoga s anđelima svojim i tada će naplatiti svakomu po djelima njegovim.«
Riječ Gospodnja.

 

Razmišljanja uz dvadeset i drugu nedjelje kroz crkvenu godinu

Sablazan križa sablazan je ljudskoga života.

22. nedjelja kroz godinu A(Mt, 16, 21-28)

„Sablazan si mi …“, kaže Isus Petru. Jednom drugom zgodom rekao je: „Svi ćete se sablazniti“ (Mk 14,27), „I blago onom tko se ne sablazni o mene“ (Mt 11,6). Apostolski prvak, pralik isprepletenosti ljudske vjere i nevjere – Petar, maločas prije nego ga je Isus otjerao kao sablazan ispovjedio je svoju vjeru u Isusa i dobio Isusovo obećanje da će mu dati „ključeve kraljevstva nebeskoga“ (usp. Mt 16, 13 sl.). No, upravo on prednjači i u sablažnjivosti i sablazni. Sablažnjava se kad Isus govori o svojoj muci i smrti koja mu predstoji. Ne samo da se Petar sablaznio, nego je sablaznio i Isusa. Petru nije pomoglo ni iskustvo Isusova preobraženja na Taboru kojim je, kako stoji u predslovlju za blagdan Gospodinova preobraženja, Isus „učenicima pomogao da podnesu sablazan križa“. Isti se Petar ponio doista sablažnjivo za vrijeme Isusova uhićenja, suđenja, muke i smrti.

Što je bilo toliko sablažnjivo Petru a što Isusu? Zašto je Petar Isusu bio sablazan i obrnuto? Evanđelje nam otkriva da je spor očito bio oko života i odnosa prema životu. Sablažnjen Petrovim poimanjem života iz kojeg Petar isključuje patnju, barem za svog Učitelja, Isus učenicima iznosi svoj odnos prema životu: „Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (r. 25) te u pozivu na nasljedovanje izričito kaže: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“ (r. 24).

Poziv na takvo nasljedovanje doima se kao poziv na skok u bezdan: „izgubiti život“, „odreći se samoga sebe“! Poziva li nas Isus na takav skok? Da. Odreći se života? Odreći se sebe? Da. Je li to poziv na skok u bezdan? Da. Zar takav poziv nije sablažnjiv? Jest. Sablažnjiv je. Taj je poziv toliko sablažnjiv koliko je „sablažnjiv“ naš život, naša ljudska egzistencija. Sablažnjiv je strah za život, strah od smrti, strah od gubitka, strah od ostavljenosti, osamljenosti, bolesti, neimaštine, neuspjeha, nemoći, strah od nedostatka ugleda, strah od straha, strah od smrti. Zbog „sablazni“ nad životom, Petar odgovara Isusa da ide putem smrti: „Ne, to se tebi ne smije dogoditi!“

Sablažnjiv je strah. On nam trese tlo pod nogama, trese našim bićem. Jedini način „spasa“ s tih trusnih područja čini se posve apsurdnim – skok u bezdan – u „gubitak života“, u „odricanje samog sebe“. Jednako apsurdnim čini se sredstvo prijelaza preko „bezdana“ – križ: "Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom“.

Što nas može otrgnuti od grčevitog držanja za život, od grča straha za život? Unatoč notornoj i jedino sigurnoj istini u životu – smrti, svatko se od nas zatekne u grčevitom držanju za ono s čim poistovjećujemo svoj život. Jednima je to izgled, uspjeh, slava, užitak, drugima materijalno bogatstvo, znanje, utjecaj, zdravlje, dugovječnost. A sve je to podložno raspadanju kao kula od karata. Dovoljan je mali „potres“. Isus u nama pobuđuje povjerenje u njega kako bi opustio grč koji se pokreće i održava strahom. Isus zna da je skok u „bezdan“ jednako zastrašujući, ali traži da mu vjerujemo da se taj „bezdan“ piše velikom slovom, da taj „bezdan“ ispunja Duh Božji, začetnik i gospodar života, da će Njegov Duh amortizirati naš skok, da će nas Njegova ruka pravovremeno dohvatiti. Petar je Isusa zapravo odgovarao od povjerenja u Oca Nebeskoga i onaj viši red u kojem je naš život u Njegovoj ruci. Zato Isus ljutito reče Petru ono što nije rekao nikom od svojih najvećih neprijatelja – osim zloduhu u pustinji: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!“

Ono što Isus nudi kao premosnicu životnih provalija jest križ, jest zagrljaj s mukama života i njegovom patnjom. Naravno to ne znači popuštanje zlu, odobravanje zala niti pasivan odnos prema nepravdi bilo koje vrste. I onaj križ koji je nedjeljiva sastavnica našega života može biti velik, ali ni životne provalije nisu manje. Slikovito rečeno, što veća životna provalija, to veći križ može potreban da je premosti. Veličina toga spasonosnoga križa ovisi o mjeri našeg svjesnog prihvaćanja znači svjesno prihvaćanje Istina, to je „uzak put“, ali Učitelj reče: »Uđite na uska vrata! Jer široka su vrata i prostran put koji vodi u propast…. « (Mt 7,13).

Križ je istovremeno i sebedarje. Isus daruje sebe za nas. Poziva nas da i mi činimo tako, da darujemo život da bismo ga primili kao uzdarje. Kao i u Isusovom slučaju, i naši će se čini sebedarja doživljavati sablažnjivima. Doista, postoje slučajevi u kojima je dobro sablažnjivije od zla. Isus nije odustao!

Kršćanski odnos prema križu često je virtualan, nestvaran. Često je sveden na „ukras“. Može se usporediti s „bavljenjem sportom“ ili „uživanjem u prirodi“ sjedeći pred televizorom. Među ostalim mjestima koja su „urešena“ križem jesu i raskrižja putova. No, prevalit nam je velik i težak put od križa na prometnim raskrižjima do križa kao životnoga smjerokaza. Naše životne provalije ne mogu premostiti križevi s naših crkava, prometnica ili uzvisica pa ma koliki oni bili! Njihova veličina češće je razmjerna odbijanju nego prihvaćanju svoga križa! Tko se hoće osloboditi „sablazni života“, neka uzme „sablazan svoga križa“! U ovom smislu može se primijeniti narodna poslovica da se klin klinom izbija.“ (fbv)

*****

Božja i ljudska logika

22. nedjelja A( Jr 20, 7-9; Rim 12, 1-2; Mt 16, 21-27 )

Započnimo ovo naše nedjeljno razmišljanje s preporukom apostola Pavla, koju on upravlja vjernicima u Rimu, a i nama. Pavlova riječ je aktualna i za naše vrijeme, a glasi: „Ne suobličujte se ovome svijetu, nego se preobrazujte obnavljanjem svoje pameti da mognete razabrati što je volja Božja, što je dobro...“ Pojednostavnimo njegovu misao: Kršćani, vjernici, nemojte biti kao grješni svijet koji se udaljio od Boga, svijet koji razmišlja samo materijalno i zemaljski, nego ostanite prijatelji Božji: tražite ono što Bog hoće!

Evo nas kod evanđelja! Prošle nedjelje čuli smo kako je Petar Isusa priznao Mesijom, a Isus je njemu obećao prvenstvo u svojoj Crkvi. Nastavak Matejeva evanđelja otkriva nam bit problema. „Otada poče Isus upućivati učenike kako treba da pođe u Jeruzalem, da mnogo pretrpi od starješina, glavara svećeničkih i pismoznanaca, da bude ubijen i treći dan da uskrsne“ ( 16,21 ). Upada u oči riječ „otada.“ Evanđelist s tom riječju želi naznačiti pravi zaokret u Isusovu životu. Do tada su učenici, kao i svi drugi, bili svjedoci njegova učenja i njegovih čudesa. Jedni su mu vjerovali, drugi su ga osporavali. Isus sam odsad preuzima sve u svoje ruke. Želi da njegovi učenici čuju iz njegovih usta najtežu lekciju u njegovoj školi, da on „mora“ poći u Jeruzalem gdje ga čeka sudbina svih proroka. I njima je obznanio da ih čeka ista sudbina kao i njega. Ali oni to još ne shvaćaju niti su spremni prihvatiti bilo kakav govor o križu i smrti.

To je i te kako vidljivo iz današnjeg evanđelja gdje dolazi do napetosti i nesporazuma između Isusa i apostola Petra, onoga Petra kojemu je Isus prošle nedjelje rekao da će biti stijena na kojoj će sagraditi svoju Crkvu. Petar bi trebao prvi razumjeti Isusa, ali iz njega opet progovara tijelo i krv. Petar Isusa želi odvratiti od njegova nauma, od vršenja Božje volje. On pokušava poučiti Isusa boljemu putu, šapće mu, kao i napasnik u pustinji, da izbjegne muku, križ i smrt. Zato je Isus i upotrijebio oštru riječ za Petra: „Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko“ ( 16,23 ).

Ići za Isusom, nasljedovati Isusa, dosad je značilo biti mu blizu, slušati njegovo učenje, diviti se njegovim čudesnim djelima. Odsad to više nije dovoljno. Odsada nasljedovati Isusa znači dijeliti njegovu sudbinu do kraja, do križa: „Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka uzme svoj križ i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga, a tko izgubi život svoj poradi mene, naći će ga“ (16,24 sl.).

Pozvani smo odricati se sebe, uzimati svoj križ i nasljedovati Isusa. Može se zadobiti cijeli svijet, a opet gubiti, opet ne znati što je život, jer za vjernike nikad nije dobro mjerilo, kako sam se na zemlji snašao, koliko sam stekao, koliko sam uspješan. Daleko je ispravnije i bolje pitati se: Jesam li na Božjem putu, vršim li njegovu volju, tražim li svoju sreću u Bogu, u prijateljstvu s njim.

Mi smo ljudi, nismo anđeli, i s nama je uvijek prisutna napast da tražimo za sebe lakši i ugodniji put. U tome smo vrlo slični apostolu Petru iz evanđelja, koji i Isusu predlaže lakši put: on bi želio da i Isusa mimoiđe križ, patnja i smrt, ali Isus to odlučno odbija. On nastavlja svoje poslanje: on propovijeda da su svi ljudi braća, on se zauzima za pravednost i slobodu sviju, on kritizira dvoličnost farizeja i starješina. On je morao na križ zato što je Boga zvao svojim Ocem i svima opraštao grijehe koji su bili spremni na obraćenje. Zato on slobodno i iz ljubavi prema Ocu, ali i prema ljudima prihvaća svoju sudbinu i odlučno nastavlja put prema Jeruzalemu.

Isus Krist je naš Učitelj života. On kaže da se treba suočiti s križem, treba ga nositi kao što ga je on nosio. Potrebno je prihvatiti sebe sa svim svojim slabostima, potrebno je prihvatiti i druge ljude i za njih se žrtvovati bez obzira da li će nam biti uzvraćeno istom mjerom. Isus je radikalan. On govori o dobivanju života i o gubljenju života. Tu je zapravo srž evanđelja. Kad daješ život, kad ga kroz ljubav ulažeš kao i Isus, tada dobivaš, tada je tvoj život vrijedan u Božjim očima. I suprotno: Kad živiš sebično, kad si zaokupljen samo sa sobom, kad sve činiš da svoj život osiguraš s materijalne strane, a ne uključuješ Boga, ne pitaš za njegovu volju, Isus ti tada kaže: Tvoj život ne vrijedi! To je u Božjim očima izgubljen život, ludo potrošen bez cilja i svrhe. Može taj život u očima ljudi izgledati uspješan, materijalno vrlo uspješan, ali u Božjim očima to je izgubljen život. Ovo je istina evanđelja.

Zato bi bilo pogrješno i ludo sve sile upregnuti u materijalno i prolazno, a dušu i srce zapustiti da zakržljaju, da nam duhovni život bude na nuli. Učimo od Isusa! Za nj je najvažniji kriterij bio volja Božja! Ništa ga nije moglo odvratiti od toga da u svemu vrši volju Božju. Danas je apostol Petar pokušao Isusa odvratiti od puta koji mu je Bog pripravio, ali ga je Isus odbio i kazao mu „sotono.“ Misliš zemaljski, a nije ti na pameti Božje. To je pouka i nama da napasti svake vrste treba tjerati od sebe.

Volio bih da nas današnja euharistija približi Isusu: da Spasitelja više zavolimo pa da njegovom pomoću budemo manje grješni i sebični, a više duhovni ljudi, više Božji ljudi! Amen! (faks)