Isus nije tražio da se njegovi učenici prvenstveno ravnaju po slovu zakona i po načelima prava. Ispunjavanju zakona Isus pretpostavlja ljubav. A ljubav „sve razumije“. Isus nije slao učenike da ‘opominju’ grešnike i nevjernike, već da naviještaju Radosnu vijest spasenja, slobode, vijest o Božjem beskrajnom milosrđu. Isusov i naš Otac nebeski jest zahtijevan, ali pun je razumijevanja za sve ljudske neuspjele pokušaje da čine dobro. Pun je razumijevanja za stranputice i nikada se ne umara nuditi novu priliku na putu spasenja, i pozivati na taj put. Isus traži da budemo tako savršeni kao naš Otac nebeski.

Misna čitanja dvadeset i treće nedjelje kroz crkvenu godinu

Prvo čitanje: Ez 33, 7-9
Ako bezbožnika ne opomeneš, krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke.

Čitanje Knjige proroka Ezekiela
Ovo govori Gospodin: »Tebe sam, sine čovječji, postavio za stražara domu Izraelovu: kad čuješ riječ iz mojih usta, opomeni ih u moje ime. Reknem li bezbožniku: ’Bezbožniče,umrijet ćeš!’ – a ti ne progovoriš i ne opomeneš bezbožnika da se vrati od svojega zloga puta, bezbožnik će umrijeti zbog svojega grijeha, ali krv njegovu tražit ću iz tvoje ruke. Ali ako bezbožnika opomeneš da se vrati od svojega zloga puta, a on se ne vrati sa svojega puta on će umrijeti zbog svojega grijeha, a ti si spasio život svoj.«
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: Ps 95, 1-2.6-9

O da danas glas Gospodnji poslušate, ne budite srca tvrda!

 Dođite, kličimo Gospodinu,
uzvikujmo Hridi, Spasitelju svome!
Pred lice mu stupimo s hvalama,
kličimo mu u pjesmama!

Dođite, prignimo koljena i padnimo nice,
poklonimo se Gospodinu koji nas stvori!
Jer on je Bog naš, a mi narod paše njegove,
ovce što on ih čuva.

O da danas glas mu poslušate:
»Ne budite srca tvrda kao u Meribi,
kao u dan Mase u pustinji
gdje me iskušavahu očevi vaši,
iskušavahu me premda vidješe djela moja.«

Drugo čitanje: Rim 13, 8-10
Ispunjenje Zakona jest ljubav.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Nikomu ništa ne dugujte, osim da jedni druge ljubite. Jer tko drugoga ljubi, ispunio je Zakon. Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! I ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.
Riječ Gospodnja.

Evanđelje: Mt 18, 15-20
Ako te posluša, stekao si brata. 

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Pogriješi li tvoj brat, idi i pokaraj ga nasamo. Ako te posluša, stekao si brata. Ne posluša li te, uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, neka na iskazu dvojice ili trojice svjedoka počiva svaka tvrdnja. Ako ni njih ne posluša, reci Crkvi. Ako pak ni Crkve ne posluša, neka ti bude kao poganin i carinik.
Zaista, kažem vam, što god svežete na zemlji, bit će svezano na nebu; i što god odriješite na zemlji, bit će odriješeno na nebu.
Nadalje, kažem vam, ako dvojica od vas na zemlji jednodušno zaištu što mu drago, dat će im Otac moj, koji je na nebesima. Jer gdje su dvojica ili trojica sabrana u moje ime, tu sam i ja među njima.«
Riječ Gospodnja.

Razmišljanje uz dvadeset i treće nedjelje kroz crkvenu godinu

Isključenje bez opomene - 23. nedjelja kroz godinu A (Mt, 18, 15-20)

Isus nije tražio da se njegovi učenici prvenstveno ravnaju po slovu zakona i po načelima prava. Ispunjavanju zakona Isus pretpostavlja ljubav. A ljubav „sve razumije“. Isus nije slao učenike da ‘opominju’ grešnike i nevjernike, već da naviještaju Radosnu vijest spasenja, slobode, vijest o Božjem beskrajnom milosrđu. Isusov i naš Otac nebeski jest zahtijevan, ali pun je razumijevanja za sve ljudske neuspjele pokušaje da čine dobro. Pun je razumijevanja za stranputice i nikada se ne umara nuditi novu priliku na putu spasenja, i pozivati na taj put. Isus traži da budemo tako savršeni kao naš Otac nebeski.

U tom okviru treba razumjeti i primjenjivati bratsku opomenu. Kad u ponašanju drugoga primijetimo nešto neuredno, Isus ne traži da se udaljimo kao da se ništa nije dogodilo. Isus traži da takvom pristupimo i prekorimo ga. Ali to treba učiniti s ljubavlju koja „sve razumije“, ali naravno sve ne odobrava. Takvim pristupom upoznat ćemo stvarnu muku koja dotičnoga „tjera“ da čini zlo drugomu, a samim tim nanosi štetu i samom sebi. Jer ljudi općenito ne čine zlo tek tako što im se prohtjelo činiti zlo. Redovito to čine jer su tjerani mukom, koje često ni sami nisu svjesni ili s njom ne mogu „stupiti u kontakt“.

Ako „Božjim razumijevanjem“, tj. ljubavlju, priđemo svome bratu koji nas je uvrijedio, koji je učinio nešto što nas je naljutilo, ponizilo, što nas od njega odbija, činimo ono što Krist od nas traži: Zatraži li netko da ideš s njim jednu milju, pođi s njim po potrebi i dvije, idi s njim sve do kuće. Dvije milje mogu označavati dvije godine, dvadeset godina ili cijeli život. Dati prigodu nekome da progovori o svojim problemima, da ih uoči, imenuje, znači objaviti mu Radosnu vijest, dati mu prigodu za nov život. A ta prigoda se ne može dati u naručenom razgovoru, u očitanoj lekciji. Ta se prigoda ne sastoji u podjeli svijeta na bijelo i crno, na dobro i zlo tražeći od drugoga da se opredijeli.

Upravo je velika napast vjernika ovaj šaroliki Božji svijet s bezbroj nijansi podijeliti na svijet svjetla i tame, dobra i zla. Napast je vjernika da, unatoč Isusovoj opomeni da ne sudimo, preuzme ulogu suca. Bratska opomena je prvenstveno prigoda, ili stvaranje prigode da svatko iznese svoje tegobe, svoje muke, svoja razočaranja, svoje praznine i da se tako „rastereti“. Tako životni križ postaje lakšim i podnošljivijim.

Prije svake odluke da nekoga prekorimo moramo se također upitati s kojim se problemom mi sami u sebi borimo. Jer prst kojim upiremo na drugoga često bi zapravo trebalo okrenuti prema samima sebi. „Licemjere, najprije izvadi gredu iz vlastitoga oka, a onda vadi trun iz oka brata svoga!” Ako prije opomene i tijekom opominjanja nismo osjetili teret opominjanja drugoga, naša je opomena odveć „lagana“ i teško će se primiti.

Često opominjemo, prekoravamo jedni druge. No, koliko se pritom služimo Isusovim načinom opomene: najprije nasamo; ako to ne koristi, pred „svjedocima“; a tek potom pred zajednicom (Crkvom). Ako tim putem ne dođemo do cilja, Isus kaže da se prema dotičnom odnosimo kao prema poganinu i cariniku, tj. kao prema onima koji ne pripadaju našoj zajednici ili su od nje otpali.

Prisjetimo se da je i sam Matej koji je zapisao ove Isusove „upute“ za opominjanje bio carinik, a neupitna je njegova pripadnost Crkvi. Isus se i prema drugim brojnim javnim grešnicima odnosio s ljubavlju (nadcarinik Zakej). Isus je često upozoravao da ima prvih (tj. onih koji se smatraju pravednicima) koji će biti posljednji i posljednjih (tj. grešnika) koji će biti prvi. Isus je u brojnim slučajevima pohvalio ponašanje i vjeru pogana, onih koje je njegov narod smatrao bezbošcima (rimski satnik; Kanaanka). Dakle, ni u slučaju kada nas onaj ili oni koje opominjemo ne poslušaju, nismo pozvani da ih odbacimo, već da se prema njima pri-mjereno odnosimo. A svaka Isusova „mjera“ sadrži ljubav.

U Isusovim uputama vrlo je važan redoslijed: prekoriti (1.) sam, (2.) zajedno s dvojicom ili trojicom svjedoka, (3.) pred zajednicom. Drže li se kršćani Učiteljevih „uputa“ o bratskoj opomeni? Promatrajući praksu vlastite Crkve stječe se dojam da je Isusov redoslijed najčešće izokrenut. Prije dozna čitav svijet, ne samo cijela zajednica (Crkva), nego onaj na koga prijekor treba biti upućen. Tako se dotični nađe u obruču prijekornika, u ozračju sudnice i svezan na osuđeničkoj stolici. Dotični praktično s prijekorima (sa svih strana) istovremeno dobiva presudu o izopćenju. Još je gore kad dotični biva osuđen a da mu krivnja nije ni obznanjena, osuđen bez postupka, izopćen (ekskomuniciran) prijezirnim odnosima. Sve je to obavijeno velom šutnje. (I prije Božjega suda biva bačen u „tamnicu“. Time istovremeno i oni koji su mu presudili bivaju osuđeni jer su sudili a nisu smjeli. „Zatvor“ prepun osuđenika! Paklena atmosfera!)

Slične dijabolične učinke (razdor i paklenu atmosferu) imaju prijekori „gorljivih vjernika“ („pravednih“ i „produhovljenih“) upućeni „bezbožnom svijetu“. Dok Isus daje upute za opominjanje članova Crkve (vlastite zajednice vjernika), „gorljivi“ kršćani često svoje prijekore upućuju svijetu izvan Crkve (ili drugim vjerskim zajednicama) optužujući ga za njegovu bezbožnost zbog koje se dotični kršćani osjećaju ugroženima. Takvi prijekori vrlo brzo prerastu u osude a potom i u prokletstva. A sve to je posvemašnja negacija Isusove Radosne vijesti. U biti kršćanskoga života jest priznanje vlastitih grijeha (udaranje u vlastita prsa), a dotični kršćani upiru prstom u grijehe svijeta (udaraju u tuđa prsa). Osim što se na taj način predstavljaju nedužnima (bezgrešnima), zazivaju prokletstvo na svijet kojem zajednički Otac nebeski nikada ne uskraćuje svoj blagoslov. Tko kaže da nema grijeha, kaže sv. Ivan, lažac je i istine ni Duha Božjega nema u njemu. Umjesto (samo)kritike vlastite zajednice, dotični pokreću „križarske vojne“ na „bez-božni“ svijet (premda takav od Boga napušteni svijet ne postoji). Takve „vojne“ nerijetko predvode sami crkveni pastiri.

Kad pritom koji član Crkve digne svoj glas u obranu (Božjega) svijeta, biva na razne načine ušutkivan i praktično izopćivan, tj. smješten u „bez-božni svijet“ kojem su „pravovjerni“ već davno ispisali deklaraciju o prokletstvu umjesto navještaja Isusove Radosne vijesti. Oni koji su na takav način izopćeni vjerojatno su zaslužili izopćenje onako kako ga je zaslužio Učitelj, Isus iz Nazareta, izopćenje iz svoga naroda i svoje vjerničke zajednice. (fbv)

*****

23. nedjelja A (Ez 33, 7-9; Rim 13, 8-10; Mt 18, 15-20)

Bratska opomena i ljubav

Svi mi živimo u većoj ili manjoj zajednici tj. obitelji: zajedno smo u poduzećima i klubovima, i svi dobro znamo da odnosi među ljudima znaju biti komplicirani i teški. Među ljudima je tako: gdje ih je više zajedno, odmah je tu i više različitih mišljenja. Svatko bi htio da bude po njegovu, da se problemi rješavaju kako on misli da je najbolje, a pritom dolazi do trzavica, napetosti i sukoba.

I pitamo se: kako rješavati sukobe, kako to urediti. Mi smo vjernici, i već s tim imamo dužnost pravilno i pošteno urediti međuljudske odnose, jer smo pred Bogom odgovorni za svoj život i za život drugih ljudi. Iako često čujemo „što bih ja razbijao glavu za drugoga,“ kršćanska je istina da smo odgovorni za druge: odgovorni smo za svoje spasenje, ali i za spasenje drugih. To je već jasno s prvih biblijskih stranica, kad je Bog upitao Kajina: „Gdje ti je brat?“, a ovaj drsko odgovorio: Zar sam ja čuvar svoga brata? Ti si kriv za krv svoga brata! - rekao mu je Bog. U tom smislu treba razumjeti i današnje evanđelje gdje Isus govori o opomeni.

Evanđelist Matej prije ovog teksta govori kako je veličina u malenosti, nastavlja upozorenjem kako se ne smije sablazniti malene, ističući na primjeru izgubljene ovce kako se Bog brine za svakoga. Kao što je čovjek sretan kad nađe izgubljenu stvar, kad nađe nešto do čega mu je stalo, jednako tako je radostan i nebeski Otac kad se netko vrati s pogrješnog puta. Nakon toga dolazi ovaj tekst s jasnim upozorenjima što je dužan učiniti svaki kršćanin, ako vidi da mu je brat pogriješio. Sljedeće nedjeljedoći će evanđelje o međusobnom opraštanju. Sve je to zapravo poziv vjernicima da budu odgovorni prema drugima.

Matej polazi od činjenice da Crkva nije društvo svetaca, već da su u njoj i grješnici. Potom tvrdi da je taj koji griješi ponajprije brat i da mu treba bratski pristupiti. Dok se u Starome zavjetu ta zapovijed odnosila samo na sunarodnjaka, pripadnika izabranoga naroda po krvi, Isusova riječ se odnosi na brata u vjeri.

Na prvi pogled može izgledati da su savjeti iz današnjeg evanđelja sasvim jasni i određeni: sve treba ići postupno, pokaraj ga nasamo u četiri oka. Ako ne uspiješ vratiti brata s pogrješnog puta, onda uzmi sa sobom jednoga ili dvojicu svjedoka; ako i taj pokušaj propadne, reci Crkvi! Pod Crkvom (ekklesia) podrazumijeva se na jednom mjestu okupljena zajednica vjernika. U Matejevo vrijeme te su ranokršćanske zajednice vjernika bile male. U prvim stoljećima to su bila mjesta priznanja i opraštanja grijeha. Svaki grijeh, osim što vrijeđa Boga, nanosi štetu i zajednici vjernika.

Opominjanje teoretski može biti jasno, ali kad se to praktično želi izvesti, onda je povezano s mnoštvom poteškoća. Teško je odrediti do koje mjere čovjek može dirati u slobodu drugoga, kad je pozvan da opomene drugoga. Traži se doista puno takta, puno razboritosti, a nadasve puno ljubavi za dotičnoga čovjeka. Namjera mora biti čista: pomoći drugome, voljeti drugoga, vratiti ga Bogu.

Tko je pozvan da opomene drugoga, njegov glavni instrument mora biti ljubav. Ne ljubav ispod koje se krije laž i egoizam, ne ljubav iza koje se krije naša lažna nadmoć, uvjerenje kako smo mi bolji i superiorniji, već suprotno: mi smo slabi, mi imamo svoje pogreške, mi smo u puno stvari gori i lošiji, ali stalo nam je do brata, želimo da opet nađe Boga, da se vrati na put spasenja. To sugovornik treba vidjeti i doživjeti na nama! Tada je neusporedivo veća šansa da se uspije, da se dotični promijeni.

Opominjati druge nije lako: uvijek je to teško, uvijek je neugodno. Ali dužnost ostaje! Na jedan oblik opomene svatko je dužan, a to je opomena dobrim primjerom, opomena dosljednim kršćanskim životom.

Netko je svetoga Franju Asiškoga upitao kako će se spasiti: boji se za svoje spasenje. Evo zašto. Prijatelj mu je javni grješnik, živi svakako, a on nema snage opomenuti ga. Sveti Franjo mu je odgovorio: Živi tako da tvoj život bude živa opomena bratu koji griješi. - Ponekad je dosta tako, dovoljan je naš primjer, primjer vlastitoga života kako treba živjeti, kako se treba odnositi prema ljudima.

Čuli smo danas i Pavlov recept iz poslanice Rimljanima. On kaže: „Nikome ništa ne budite dužni, osim da ljubite jedan drugoga, jer tko ljubi bližnjega, ispunio je zakon…. Ljubav je ispunjeni zakon“ (Rim 13, 8-10).

Ovaj zakon ljubavi vrijedi i za bratsku opomenu. Sveti Augustin primijenio je ove riječi apostola Pavla i na bratsku opomenu. Augustin piše: „Ljubi i čini što hoćeš. Ako šutiš, šuti iz ljubavi; ako govoriš, govori iz ljubavi; ako opraštaš, opraštaj iz ljubavi, ako opominješ, opominji iz ljubavi… Neka u tebi uvijek bude korijen ljubavi, jer iz tog korijena može proizići samo dobro“ ( Tract. In Joh., 7,8 ).

Molimo danas Gospodina da nas pouči i da nas ojača, da i mi sve činimo iz ljubavi: da govorimo i da šutimo, da opraštamo i da opominjemo iz ljubavi prema njemu i prema braći ljudima! Amen! (faks)