Uskrsnuće Isusovo
Mk 16,1-7 ili Iv 20,1-9
Žene idu na grob, da bi pomazale tijelo Isusovo. Tijelo više nije tu. I Uskrsli nije tu. Žene su prestrašene, jer od jučer do danas ništa više nije kao prije. One su gledale kako je Isus položen u grob. Možda su ovo jutro na putu do groba promišljale u sebi kako će to biti kada dođu na grob. Obuzimale su ih misli tko će im odvaliti teški kamen s groba. I došavši na grob sve je drukčije. Isus je uskrsnuo, on je napustio carstvo mrtvih, napustio je grob i anđeo traži od žena, da učine isto: “On ide pred vama u Galileju; tamo ćete ga vidjeti. “(Mk 16,7)
Kad je Isus svojim učenicima prvi put govorio o križu i uskrsnuću, učenici, silazeći s Gore preobraženja, među sobom pitahu, što znači to njegovo “od mrtvih ustati” (Mk 9,10).
Mi se na Uskrs radujemo zbog toga, da Krist nije ostao u grobu, da se njegovo tijelo nije raspalo; da on pripada svijetu živih a ne mrtvih, da je on Alfa i Omega, ne samo jučer, nego danas i u vječnosti (usp. Heb 13,8).
Uskrsnuće za žene na Uskrsno jutro znači, da se ponovno vrate onamo gdje su provele vrijeme s Isusom. Susret s Uskrslim događa se za žene u tome, da one kreću na put tamo gdje su istinski kod kuće. Uskrsli je za žene poput pokretnih stuba s kojima se vraćaju natrag u zavičaj. On ih vodi natrag kući kroz Crveno more njihovih strahova i žalosti, kroz tjeskobu i potištenost grada Jeruzalema.
Mi vidimo kako nam izmiče lijepi život, kako nam bolesti i smrt mogu razoriti sve. Puno puta dovoljna je jedna malenkost, i mi se rušimo prema dolje. Uvijek kad se to dogodi, Isus nam pruža svoju ruku, silazi s nama u naše Crveno more i vuče nas prema gore. On želi, da uvijek iznova uskrsnemo s njime i da iza sebe ostavimo carstvo mrtvih. On nas želi izvesti na svjetlo. Možda u tome prepoznajemo kao i žene na grobu, da se možemo vratiti gdje se osjećamo kao kod kuće. Možda pritom osjećamo da će u daljini opet biti svijetlo. Možda u tome duboko u nama počinje sjati iskra radosti i pouzdanja. Isus nije uskrsnuo samo za sebe, nego da i nama uvijek iznova pruži ruku. I na taj način uvijek iznova možemo uskrsnuti s njim.
Isus nije više u grobu. On je u sasvim novom životu. Ali kako je to moguće? Koje sile tu djeluju? Odlučujuće je, da taj čovjek Isus nije bio sam, nije se zaključao u svoj ja. On je bio jedno sa živim Bogom, tako jedno, da je on s njim oblikovao samo jednu osobu. Njegov život nije bio samo njegov, on je bio u Bogu i s Bogom. Njegova smrt bila je čin ljubavi. Njegovo zajedništvo s Bogom bijaše konkretno zajedništvo s Bogom ljubavi, i ta ljubav je istinska moć protiv smrti, jača je od smrti. Uskrsnuće isto tako bijaše eksplozija svjetla, eksplozija ljubavi.
Ta ljubav je otvorila novu dimenziju bića, života, u toj ljubavi također je promijenjena materija i po njoj je nastao novi svijet. Svijet koji se uspinje prema gore.
Ako je na Uskrs sve drukčije, tada znači, da Uskrs mijenja i naš život. Jer to nam pokazuje, da Bog ima moć sve promijeniti. Tko pušta Boga u svoj život, može i smije se nadati, da Bog mijenja njegov život.
Sve to što je žalosno kao smrt, bit će od Boga okruženo utjehom. Sve što na kraju izgleda kao smrt, bit će ispunjeno nadom od Boga. Sve to što se čini besmisleno kao smrt, bit će od Boga promijenjeno po ljubavi. Odlučujuće je da dopustimo mijenjati se od Uskrsa. Da se prepustimo vjeri i nadi, da sve može biti drukčije. Samo tko krene na put kao žene da traži mrtvog Boga, može doživjeti iznenađenje, da taj Bog živi.
Ako je na Uskrs sve drukčije, je li i danas također nešto drukčije nego tada? Ne i da. Učenici se moraju vratiti u Galileju, u svoj zavičaj, u svagdašnjicu. Tamo će vidjeti Isusa. To je tada isto kao i danas. I nas poziva anđeo, da se vratimo u svagdašnjicu i tamo vidimo Isusa. I mi ćemo ga vidjeti, i svaki će radni dan ipak biti drukčiji. Da, danas je nešto drukčije nego tada. Žene se preplašiše pričati o tome što su doživjele. Trebale su izvijestiti učenike što im bijaše rečeno od mladića zaogrnuta bijelom haljinom: “Ne plašite se! Isusa tražite, Nazarećanina, raspetoga? Uskrsnu! Nije ovdje! Evo mjesta kamo ga položiše. Nego idite, recite njegovim učenicima i Petru: Ide pred vama u Galileju! Ondje ćete ga vidjeti, kako vam reče!”
To je danas drukčije. Mi se ne trebamo strašiti, ne trebamo zašutjeti. Možemo pričati o Uskrsu. Sve može biti drukčije, jer je već jednom na grobu bilo drukčije. Isus živi.
Fra Jozo Župić
