Pred licem tvojim, Majko
Vjerujem da bi svatko od vas, to jest od nas danas okupljenih ovdje u Sinju, pred čudotvornom prilikom Majke Isusove i Majke naše, imao što reći. Jer svatko od nas nosi svoju neobičnu priču, svoj osobiti put, svoju duboku tajnu i u njoj svoje srce, kao bi ga stavio u majčine ruke. Pa neka mi bude dopušteno ispričati moju priču. U nekoliko slika. I sjećanja.
Pred licem tvojim, majko naša, Čudotvorna Gospe Sinjska, evo smo se jutros okupili da s tobom porazgovaramo, da ti kažemo kako nam je, da ti ispričamo što nam je na srcu i duši, da ti ispovjedimo ono što nikomu reći ne možemo, da u tvoje ruke stavimo sve svoje radosti i nade, tjeskobe i žalosti, s onim istim pouzdanjem i povjerenjem što ga nosimo od dana kada smo prvi put došli pred tvoj mili lik.
Ne sjećam se kad sam prvi put došao pred tvoj oltar. Znam samo da je bilo s materom, i da sam zajedno s njom obilazio oko tvog oltara. Ona je Iizla na koljenima a ja sam je raširenih očiju slijedio kroz onaj neosvijetljeni tunel, onaj mrak iza oltara, onih par koraka koji su mi se činili tako čudni da sam pomišljao na noć i smrt i grob, odakle se začas izranjalo na svijetlo. Valjda sam tada po prvi put pred tobom sklopio ruke i pitao se zašto su ti oborene oči, ako si već sva u zlatu i s krunom na glavi? Zbog čega si mi izgledala tako tužna? Kasnije sam shvatio. Shvatio da je to i zbog mene… ali to je opet druga i duga priča.
Onda se sa ponosom sjećam kako sam ti svake godine dolazio pješke, sa svim mojim bližnjima koji su mogli pješačiti, hodočasteći k tebi jedne nedjelje u srpnju, kad bi nas došao red. Krenuli bismo u svanuće, dok je još trava bila rosna i ptice se budile, a onda bi se svi skupili kod Masle i u procesiji, pjevajući, s barjacima, svečano i ponosno, dolje preko Gorućice uz Alkarsko trkalište i Brnašku kalu došli do crkve, u kojoj bismo nastavljali pjevati, moliti i Boga slaviti. A župnik, pokojni don Tomislav Karaman, onako malen stasom pjevao bi misu gromkim glasom.
Ipak, najdraže mi je bilo, dok sam bio na praznicima iz sjemeništa i bogoslovije, kojeg običnog vrućeg ljetnoga, nakon što bi zalio pomidore ili okopao koji red kukuruza, sjesti na onu zelenu Rogovu biciklu pa kroz polje, prašnjavim putom uz nasip donjega kanala, preko Piketa doći u Obor, pa se u crkvi spustiti na klupu i s glavom poduprtom rukama ostati u tišini. Ne znam sto sam govorio ili za što molio, ali nije ni važno. Ti si to znala.
Dobro se i živo sjećam početaka organiziranog hoda mladih, početkom osamdesetih, u subotu prije Velike Gospe, iz Solina put Sinja. S tadašnjim duhovnikom don Petrom Šolićem, kasnije biskupom drage uspomene, koji je zbog hrabre propovijedi na tom hodočašću dospio na sud, uživali smo hodočastiti, uvijek pjevajući. Iako sad više toliko ne hodam, ipak pratim. Pa se u mislima vratim u te sjajne dane kad se tako veselo išlo putem vjere i kad je kroz noć odjekivala pjesma preko Klisa, Dugopolja i Dicma, kroz Mojanku i Kukuzovac, sve dok ne otežaju noge i grlo se ne osuši.
Od tih vremena puno se toga promijenilo. Godine Domovinskog rata i svega što je slijedilo. I sve je to proletilo. Kasnije sam ti malo sam dolazio za Veliku Gospu. Ali priznajem da sam ti dolazio kad bi zagustilo. Kad je trebalo donijeti važne odluke u životu. Dolazio sam ti prije polaska na put i kad me je duboko bol i bolest dragih osoba. Dolazio sam ti s prošnjom i bez zavjeta, ta znam koliko sam kukavan, pa je bolje ne obećavati nego pogaziti obećano.
O velikoj obljetnici pobjede, izvojevane tvojom čudesnom pomoći, koliko me pamćenje služi, na nagovor fra Jure i s. Jelene nastala je pjesma Zdravo Majko milosti, a onda i monografija o križnom putu na Gradu. Otada me stalno vuče želja da se još koji put preko Alkarskih dvora
popnem na Kamičak, pa onda uzbrdo do sv. Frane i na Grad. Da prođem križnim putom s osjećajem da si tu ti, Majka na putu, kako uz Isusa tako i uza me. Sjetim se svih onih divnih ljudi koje sam tadau poznao, a koji su umjetničkim duhom načinili te postaje. A kad se popenjem na vrh, sjednem podno tvojih nogu i gledam polje, Cetinu i Kamešnicu, i zvonike, stare i nove, što pozivaju na Pozdravljenje.
I opet se vratim mojim starim misnicima i suputnicima S Gospina Grada. Njihovim sudbinama i svjedočenjima. Don Ivanu Filipoviću Grčiću, fra Pavlu Vučkoviću, fra Lovri Šitoviću, biskupu Stjepanu Cupilliju, onom Sinjaninu koji nosi Gospinu sliku i neznanom hodočasniku, a na kraju onoj koja me je prvi put pred tvoj lik, Gospe, dovela! A koja je s tvojom krunicom u rukama na drugi svijet pošla. Da čeka kod tebe svoga Ivana koji ju je slijedio, da opet zajedno pozdravljaju Gospu.
Kad me je zapalo govoriti pripravnicima za ženidbu, ovdje u Sinju, po nekoliko puta godišnje, obično petkom uvečer, naučio sam doći uru ranije i sjesti u klupu, pred tvoj oltar, pa ti opet povjeriti sve svoje muke i radosti. Opet ti zahvaliti za tolika čudesa, za koja nitko ne zna a kojima sam blagoslovljen, ne samo ja nego i svi moji. Za one sitne a toliko velike znakove milosti od kojih duša živi. I kojima se čovjek ogrne za zaštitu od zla i Zloga u dane nevolje.
I sada, nakon skoro 40 godina misništva i trideset i nešto godina bavljenja kršćanskim naukom, kad se već ćute klecava koljena a oči se brzo umore, evo me opet ovako, svake godine za ljetnoga susreta, pred tobom. Da se susretnem i s onima kojima se osjećam bratom, jer imamo istu mater, tebe Majko kojoj možda nikad nismo tepali, ali smo ti se u punom povjerenju stavljali i stavljamo u tvoje brižne ruke i blago srce.
Svake godine nekoga nema. Fali. Jer više ne može dolaziti, ili je već otišao na tvoju stranu. Nije ostalo puno ni nama. Dani će proletjeti. Idu danci kano sanci a godišta ko i ništa. Ali ostaje ono što se ne može izbrisati. Sveti Pavao napisa da je ljubav najveća od svega. I da ljubav nikad ne prestaje. Tvoja ljubav, majko naša, Čudotvorna Gospe Sinjska, neka nas prati i vodi. Uvijek do tvojega Sina, Spasitelja našega Isusa Krista, čijim nam je stopama hoditi na ovom hodočašću zemaljskom dolinom suza i radosti. A tebe, Majku od milosti, još jednom iskreno prosimo:
Zdravo, Majko milosti, odvjetnice sveta,
djeca tvoja kliču ti sa svih strana svijeta:
Blagim okom majčinskim pogledaj ozgora
sve koji su potrebni tvoga zagovora!
Brižna majko čuvaj nas stradanja i boli,
od svih zala izbavi puk koji te moli!
Primi, Majko, zahvalu Cetinskoga kraja,
djecu svoju upravljaj sve do vrata raja!
U vjeri nas podrži da slijedimo Krista,
hrvatski nam brani dom, naša Gospe Sinjska!
SINJ, 1. 08. 2023.