Sinj, uoči Stepinčeva,
9. veljače 2025. ( V. kroz godinu C)
Stepinac opet kod Čudotvorne Gospe Sinjske. Treći put. I ostaje u Sinju. Prvi put 17. ožujka 1934. god. „dugo i žarko molio pred Gospinim oltarom!”
Drugi put 19. siječnja 1938. kao nadbiskup zagrebački bio je „svečano dočekan od puka. Pred Gospom se dugo zadržao u molitvi!”
U ono vrijeme, piše Luka u današnjem sv. evanđelju, reče lsus Šimunu Petru:
„lzvezi na pučinu (na duboko) i utopi mreže za lov.”
„Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa nismo ulovili, ali na Tvoju riječ bacit ću mreže”, rekao je Šimun. I mreža se napuni izobilno.
U ono vrijeme reče lsus mladom svećeniku Stepincu : „Alojzije, zavezi, zaveslaj na pučinu Crkve moje u Hrvatskoj. Baci mreže moje riječi,moje poruke, moga djela za spasenje svijeta . A bila su tada olujna vremena na pučini svijeta i na pučini njegove Crkve u našem hrvatskom narodu i domovini. Vremena opasna, prijeteća , vremena puna noći, mraka koji se sve stravičnije spuštao nad čitavi svijet . Malo je bilo hrabrih koji su se u toj „noći svijeta” usudili zaveslati na pučinu, baciti mreže Božje riječi, paliti Božja svjetla, zastupati Božju istinu i ljubav, i buditi nadu da jedino Bog može spasiti čovječanstvo od propasti.
Mi danas blagoslivljamo Gospodina jer nam je u onim vremenima, u danima nevolje velike koja je zadesila Europu i čitavi svijet, u vremenima koja je kalvarijski bolno i mučno proživljavao i naš narod hrvatski, poslao svećenika i biskupa , čovjeka čvrste, stamene vjere, neustrašiva pogleda, uspravna koraka, biskupa jasnih i čvrstih kršćanskih moralnih stavova , čovjeka čiste savjesti , odrješita svjedoka velike i široke Božje ljubavi. Čovjeka nesalomljive duhovne snage. Biskupa koji je svojim uzdanjem u Gospodina, snagom Njegove riječi, tješio i hrabrio svoj narod hrvatski, svoju Crkvu katoličku. Na riječi „bacit ću mreže” govorio je vjernički, hrabro i neustrašivo i ustrajno je svome narodu budio utemeljenu nadu da jedino Bog može napuniti mreže života u izobilju. Govorio je to cijelim svojim životom , sve do osporavanja, do progona, do sramotne osude, do uzništva u Lepoglavi i Krašiću, do podmuklog trovanja, do mučeništva , do smrti, ali i do danas i za sve buduće dane i godine.
Stepinac mu je ime!
U veličanstveno svečanom i ponosnom svenarodnom događaju proglašenja blaženim kardinala Stepinca u Mariji Bistrici 1998. god, dragi naš papa sv. Ivan Pavao II. rekao je: „U osobi se novog blaženika spaja cjelokupna tragedija koja je pogodila hrvatsko pučanstvo i Europu tijekom ovog stoljeća, obilježena trima velikim zlima, fašizmom, nacizmom i komunizmom. Kristov primjer je sve do kraja života nadahnjivao njegovo ponašanje te je i život položio za stado koje mu je bilo povjereno u tom posebno teškom povijesnom razdoblju. Dobri Pastir mu je bio jedini Učitelj…!”
Stepinac mu je ime!
U vremenima kad se uz stravičan teror, uz nebrojene materijalne i nevine ljudske žrtve i u našem narodu nasilno propagirao i krvavo provodio tzv. novi poredak, suprotan volji Božjoj upisanoj duboko u narav, u srca i u savjest ljudsku, nadbiskup Stepinac je 1943., u jeku neviđenog genocida i strašnih zločina koji su se provodili u ime fašističkog i komunističkog novog poretka govorio jasno (kad se rijetko tko u Europi to usudio): „Mi osuđujemo sve nepravde. Osuđujemo sva ubijanja nevinih, paleže i zatiranja . Žaleći nevolje i boli svih koji danas nepravedno pate, mi odgovaramo ovako: ‘Crkva je za onaj poredak koji je upisan, ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj, prstom Boga živoga’.”
Nakon neopisivih patnji hrvatskoga naroda, poslije križnih putova i bezbroj jama, nakon stotine tisuća mučenih i poubijanih, bez suda i mogućnosti obrane, kad nisu uspjeli slomiti Stepinčevu vjernost svome narodu i Crkvi, Komunistička partija Hrvatske je 1946. na montiranom i sramotnom procesu nadbiskupa Stepinca osudila na 16 godina robije. Među stotinama tisuća laika u onim vremenima „krvave crvene nevolje” ubijeno je i više od 600 svećenika, redovnika, redovnica, bogoslova. Po zatvorima ih je bilo na tisuće. U Staroj Gradiški su zatočeni svećenici bili prisiljeni rušiti svoju crkvu svojim rukama. Zamislite, ako možete … I sve to „u ime naroda”, kako su glasile presude. Nikada do tada nije nitko tako okrutno udario na ljudsku i kršćansku dušu hrvatskog naroda, na njegove svetinje , da mu iščupa korijene, razori temelje, vjeru, kulturu, da mu oduzme slobodu, zemlju i državu, da mu poljulja vjernost Crkvi, da mu uništi identitet i na kraju samu biološku opstojnost. Još i danas osjećamo i nosimo traume i posljedice tih teških vremena tame. Zgroženi smo nad činjenicom da se ponegdje i danas nesmetano slave i veličaju zločini i zločinci, djela i simboli iz tih vremena.
„Moja je jedina krivnja u tome što nisam mogao pokleknuti pred zahtjevima komunizma koji jedini vlada …”, govorio je pred tzv. Narodnim sudom naš veliki blaženik i nastavio: „U meni se sudi cijeloj Crkvi u Hrvata!”. Crkva katolička nije ni u tom presudnom vremenu povijesti pokleknula ni pred prijetnjama, ni pred progonima, ni pred propagandom, ni pred obespravljenostima svake vrste, ni pred mučeništvom. Ostala je vjerna Kristu, Petru i narodu, uvelike zahvaljujući upravo našem blaženiku.
Stepinac mu je ime!
Pred takvim „silama smrtnim” nadbiskup Stepinac je čvrsto vjerovao i svjedočio da nema drugog puta nego uzdati se u Gospodina. „U tebe se, Gospodine, uzdam” bilo je njegovo biskupsko geslo. Uzdati se radikalno, nepopustljivo, bez pogađanja i kompromisa, do kraja. Do Getsemanija i Golgote, do smrti, do uskrsnuća. Prikloniti se Kristovoj logici života koja je, kako reče sv. Pavao, za ljude logika „ludosti križa”. Ali, to je logika evanđeoskog zrna koje tek onda kad padne i predade se zemlji umire, donosi rod i plod. I to u izobilju, kako je govorio lsus. To je logika ljubavi koju je naviještao i živio lsus. Tek u ljubavi Božjoj, svijet i sve u njemu, napose čovjek i narod nalazi i ima pravi smisao života, ispravan poredak i put, cjelovitu istinu i konačnu svrhu.
Nažalost, sa strepnjom vidimo kako se i danas u svijetu, pa tako i u nas, svim sredstvima opet propagira neki novi poredak, mimo i suprotno Božjem poretku spasenja, koji bi trebao zahvatiti sva područja ljudskog života i društva – ono najdublje i najintimnije, ljudsko u čovjeku, duhovno i duševno. Ono najintimnije u osobnom, bračnom i obiteljskom životu… Ono u međuljudskim i međunarodnim društvenim odnosima obezvrjeđuje se, izruguje, izvrće, zloupotrebljava i zatire, na bezbroj načina. Temeljni zakon ljubavi, ljubavi prema Bogu i bližnjemu, ljubavi prema svome rodu i narodu, ljubavi prema Božjim i kršćanskim vrednotama – to se proglašava nazadnim, nekorisnim, čak i štetnim te stoga nepoželjnim. U ime tzv. slobode sve postaje dopušteno, ako je korisno i ništa nije sveto. Često se izjednačuje dobro i zlo, časno i nečasno, krepost i grijeh, Božje i vražje.
Papa Benedikt je ponavljao „Bog je ljubav”. To je iskonska riječ, nije teorija koja se može prihvatiti ili odbaciti. To je kriterij koji odlučuje o našem načinu života. Trebamo Boga živoga koji nas ljubi sve do smrti. „Bez Boga koji je ljubav, srljamo u kulturu smrti”, ponavlja danas često i papa Franjo.
8. svibnja 1957. kardinal Stepinac napisao je svoju duhovnu oporuku:
„Prošlo je od dana moga izbora mnogo godina. Sve su one bile burne i teške. Osjećam da dugo već neću boraviti među vama . Ako sam kome što krivo učinio, iskreno ga molim za oproštenje. A svima onima koji su meni što krivo učinili u životu, od svega srca opraštam. Naši su očevi i djedovi posijali po Marijinim crkvama čitavu našu domovinu. Njezin sveti lik stajao je na bojnim zastavama naših predaka kad su polazili u boj ‘za krst časni i slobodu zlatnu’. Pred njezinim su svetim likom klecali raskajani, moleći od Boga oproštenje grijeha. U nju su stavljali svoje nade u svim teškim časovima i osobnoga i narodnoga života. Nastavite tu tradiciju svojih otaca. Ako budete uvijek iskreno štovali i ljubili Bogorodicu, onda će se i na vama ispuniti ono što veli Mudrac: ‘Tko časti mater svoju, sabire blago.’ Bog je ljubav, zato ljubite se među sobom. Budite jedno srce i jedna duša. Sjetite se u molitvama i mene. Ja se nadam da će mi milosrdni lsus dati milost da mogu uvijek u nebu moliti za sve vas, da svi prispijete k cilju za koji vas je Bog stvorio. Kad vam sve oduzmu, imate ruke svoje, sklopite ih i molite!”
„Dođi kraljevstvo tvoje, budi volja tvoja”, bila je temeljna molitva našega Gospodina. To je bio njegov „stil života”, njegov temeljni plan i program, zadatak i poslanje. S tom je molitvom i umro na križu. Po volji Očevoj je uskrsnuo, pobijedio sve nevolje, grijeh, đavla i smrt. Tako je učio moliti i živjeti svoje učenike, svoju Crkvu. To joj je povjerio kao temeljni zadatak i poslanje u svijetu: „Zaveslaj na pučinu, na duboko. Idite, učite, činite, krstite, ljubite kao što sam ja ljubio vas .” Pred Okružnim sudom blaženi kardinal Stepinac je govorio: „Ja znam što je moja dužnost. Milošću Božjom ja ću je izvršiti do kraja, bez mržnje prema bilo kome, ali i bez straha od bilo koga.”
„Budi volja tvoja” bila je posljednja riječ koju je blaženik izgovorio na svom samrtnom krevetu u Krašiću, na današnji dan 1960., a u ruci je držao upaljenu svijeću kandeloru. Vjerujemo da je to bila njegova posljednja molitva, želja, poruka i oporuka svome narodu i Crkvi, za ona, ali i za ova i za sva vremena, svima, vjernicima, laicima, redovnicima i redovnicama, svećenstvu, biskupima. Nije to bila riječ izdahnuća, nego poruka velike vjere, nade, utjehe i usklik radosti jer Božja ljubav uvijek pobjeđuje.
Čini mi se sestre i braćo kao da nas naš blaženik i danas pita znademo li mi današnji kršćani, mi Crkva u Hrvatskoj, ovdje u Sinju, u ovim okolnostima i izazovima, osobnim, društvenim, crkvenim i narodnim, koja je naša kršćanska dužnost. „Budi volja tvoja ”, kaže Krist; „Neka mi bude po Tvojoj riječi”, govori Gospa . Jesmo li mi spremni vršiti Božju volju, dosljedno, do kraja? Toliko nam je to upravo danas krvavo potrebno. Dopuštamo li mi ili se možda lako mirimo da se u nama i među nama zatire ime Božje, njegova nazočnost (na poseban način u Euharistiji), njegova volja u nama, njegovi zakoni, njegova ljubav, njegova Crkva? Mirimo li se da se u nama i među nama olako briše, čupa i ruši naš kršćanski i nacionalni identitet i iskon? Znademo li i imamo li hrabrosti odgovoriti na ta pitanja, ovdje pred likom Čudotvorne Gospe Sinjske i od danas pred slikom blaženog Alojzija?
Nisu dopustili niti da se poslije smrti sačuva njegovo srce koje je bilo izvađeno. Kad su to saznali, bacili su srce u peć, u vatru, a pepeo su rasuli. Gdje? Ne zna se ni do danas. Ali, mi osjećamo, znamo i vjerujemo da je njegovo srce živo među nama i u nama. Da njegovo srce u vatri Božje ljubavi gori i moli se za nas, za naš narod, za našu domovinu, za našu Crkvu. Vjerujemo da On moli za sve nas upravo zato da nam srce ne ukradu, ne otruju, da ga nikome ne prodamo ni za kakvo blago i interes ovoga svijeta te da nam srce bude užeženo u ljubavi Srca lsusova i srca Gospina, Stepinčeva. Da živim i radosnim srcem iskreno volimo jedni druge i ovu našu zemlju lijepu, da je s ljubavlju i slogom branimo, čuvamo, gradimo i obrađujemo. Da se njome služimo, ali ne bez srca, ne sebično i gramzljivo, pohlepno i bešćutno . Da imamo srca za život koji nam Bog u ovoj zemlji našoj daruje. Za život od začeća do smrti. Da imamo ljubavi jedni za druge, za naše obitelji, za djecu i mlade, za slabe i bolesne, za one prikraćene i potrebne naše ljubavi. Da nikoga iz te ljubavi ne isključimo, ne odbacimo ili, Bože, sačuvaj, mrzimo. Tek tada će se ispunjati ona našeg pjesnika: „Dok je srca, bit će i Kroacije!”
„Gdje je tvoje blago i gdje je tvoje srce”, pita nas Gospodin, pita nas naša majka Gospa Marija, pita nas naš blaženik Alojzije. Nemojmo prečuti ovo sudbonosno pitanje, nemojmo ostati bez odgovora. Gospa nas stalno moli:
„Što god vam On reče, učinite”. Bog i danas čini čuda velika .
S blaženim Alojzijem molimo neprestano i iskreno: „U tebe se, Gospodine, uzdam. Neću se smesti ni danas ni dovijeka .” Jer na ovom svijetu sve prolazi i umire, samo ljubav ostaje i pobjeđuje.
Stepinac mu je ime!
