25. nedjelja kroz godinu A
Iz 55,6-9; Mt 20,1-16 a
“Isusu je na pameti i pred očima Božje kraljevstvo“
Bog je velikodušan u praštanju, tako čitamo kod proroka Izaije. Bog u svojoj sućuti i milosrđu uvijek je na strani ljudi koji su u nevolji. Bog je na strani onih koji su slabi, koji trpe, koji su iskorištavani.
Tu je slika vinograda. Tada su Isusovi slušatelji znali što on pod tim misli. Vinograd je slika za Izrael, radi se o narodu saveza. Radi se o našoj molitvi, o našoj vjeri i o nutarnjem stavu kako međusobno slavimo službu Božju.
Domaćina o kojemu Isus izvještava možemo identificirati s Bogom. On dijeli nagradu svima koji se stavljaju u službu. Svaki i svaka dobivaju denar. U vrijeme Isusovo denar je klasična nagrada za jedan dan. Denar garantira samostojnost, dostojanstvo, slobodu.
Isus je na putu prema Jeruzalemu. On želi uputiti svoje učenike i učenice u tajnu nasljedovanja. Sve što kaže i čini njemu je na pameti i pred očima Božje kraljevstvo. Za Božje kraljevstvo, tako glasi njegova poruka, ne treba više nego dnevna nagrada, jedan denar.
U vinograd su pozvani i drugi. Ne samo “narod saveza”, ne samo oni koji su bili vjerni predajama, koji su svoj život usmjeravali prema predanoj tradiciji, nego i oni koji dolaze kasnije, i oni imaju svoje mjesto u Božjem kraljevstvu.
Naravno je i ljudski da oni koji su prvi došli u vinograd, mrmljaju protiv domaćina: “Ovi posljednji jednu su uru radili i izjednačio si ih s nama, koji smo podnosili svu tegobu dana i žegu.”
To je razumljiva ljudska pravednost, ali to nije Božja pravednost.
On je onaj koji gleda na sve. On osobito gleda na one, na koje se nitko nije osvrnuo na trgu gdje se odvija život.
Bog od onoga što njemu pripada, daje svakom toliko koliko treba za život. To je njegova pravednost i njegova mjera koja je u kraljevstvu nebeskom vrijedna valuta.
Mi kažemo da je domaćin nepravedan sa svojim radnicima. A ipak pravo govoreći njemu se ne smije ništa predbaciti. To što je dogovorio s radnicima, on se toga i držao. Dogovoren je bio denar i denar je isplaćen. To je jednostavno tako. Ima raznih tumačenja glede radnika. Prvi radnici bili su Adam i Eva, a posljednji su oni koji su od Krista pozvani.
Isus priča priču, jer on tom pričom želi kazati ljudima nešto o Božjem kraljevstvu. Često te priče počinju s rečenicom: “S Božjim kraljevstvom je kao….”
Tako je i u današnjem evanđelju. Ne radi se o tome je li domaćin pravedan ili nije. Radi se puno više o tome, što iz ove parabole možemo učiti o Božjem kraljevstvu. Premda su posljednji puno manje radili, primili su istu naknadu kao i radnici prvoga sata. To nas podsjeća na odlomak iz Veliča: “Silne zbaci s prijestolja, a uzvisi neznatne…” Neznatni, posljednji, kod Boga su prvi i najveći! Kraljevstvo Božje povezano je s istinskim rušenjem. Oni koji su dolje, u kraljevstvu Božjem zauzimaju prva mjesta. To je misao koja u Isusovom naviještaju uvijek iznova dolazi do izražaja. Zamjenjuju se viši i niži, prvi i posljednji. Jedna perspektiva puna nade za one koji su ovdje i danas na rubu društva. Ali i svi drugi ne ostaju praznih ruku: u našoj današnjoj prispodobi svi primaju plaću.
U ovoj prispodobi također učimo nešto o domaćinu vinograda. On je nevjerojatno dobroćudan, dobar čovjek. Ta dobrota dolazi na vidjelo samo iz perspektive radnika posljednjega sata. Postoji prispodoba kod koje je isto tako. To je prispodoba o izgubljenom sinu. Dok se stariji sin žali nad nepravdom očevom, mlađi sin doživljava beskonačnu dobrotu i spremnost očeva opraštanja.
Kraljevstvo Božje je sasvim drukčije nego je to u našim predodžbama. Mi se moramo sprijateljiti s Bogom i akceptirati njegovo drugačije mišljenje. Smijemo se dati iznenaditi od njega, ali ne trebamo mrmljati ako se u nebu ne događa kako smo očekivali; ako je Bog puno bolji nego je to u našim očima bilo poželjno. Pravilo sv. Benedikta daje nam za to dobar savjet: “Nikada očajavati nad Božjim milosrđem.”
Rječnikom teologije: milosrđe ide pred pravom. Bog ima druge mjere nego mi; on na svakoga i na svaku koji rade u njegovom vinogradu, i zauzima se za evanđelje, gleda s bezgraničnom ljubavlju. Tko dolazi u posljednjem satu, smije uživati plodove. Bog daje iz ljubavi, i on mjeri pravednost na potrebi ljudi, a ne prema kontrolnom satu radnoga vremena. Evanđelje nam govori da ne smijemo pristati uz ljudske mjere. Bog je drukčiji. Na primjer, drukčije pravedan, nego kao što smo mi ljudi. Bog je veći, “jer ja sam dobar” kaže se u evanđelju. “On je velikodušan u praštanju”, kaže čitanje i “visoko su moji puti iznad vaših putova i misli moje iznad vaših misli”.
Mi ne možemo o Bogu sve razumjeti – samo vjerovati i nadati se, da je on sasvim drukčiji nego mi ljudi. Ali možemo tražiti i otkrivati u našemu životu, gdje su Božji tragovi i uvijek iznova njemu se povjeriti.
Fra Jozo Župić
