Sveta obitelj i naše obitelji
(Lk 2,22-40)
Marija i Josip donose Isusa u Hram. Kao djevičanska majka donosi sina u Jeruzalem, posvećuje ga Bogu kao pravo janje, koje odnosi grijeh svijeta. Tako izvještava današnje evanđelje. Tamo susreću dvije starije osobe: Anu i Šimuna. Oboje su cijeli život čekali da im se pokaže Bog. Čekali su na obećanog Spasitelja. Za to su molili dan i noć. Čovjek se treba diviti tolikoj ustrajnosti. Oni mi pomažu da se uvijek iznova nadam i da zadržim čežnju za mirom i spasenjem, za Bogom usred svijeta.
Šimun i Ana susreću malo dijete. I mlade roditelje. Marija i Josip čine što moraju činiti. Obredi daju sigurnost. Ipak, usred obreda započinje novi svijet. Čovjek u tom malom djetetu spoznaje odgovor na svoja duboka pitanja.
To nije nikakav teoretski odgovor. Ne, jedno lice gleda njega. Šimunovo lice počinje svijetliti. Jer njegove oči “vidješe spasenje”. Tako isto i Ana. Ta žena, koja je poslije smrti svoga muža sve stavila na jednu kartu. Na koncu svoga života doživljava: isplatilo se. U tom trenutku osjeća: nikada nisam bila sama.
Oduševljenje je veliko, tako da život i smrt postaju jedno i isto “svijetlo” i “slava” univerzalne objave.
Ne moramo biti stari da bismo to iskusili. Samo trebamo biti spremni, dati se iznenaditi od toga što se može dogoditi u mučnoj svakidašnjici. Šimun i Ana pokazuju mi da čežnja čovjeka održava mladim. To je također Božić.
U ozračju Božića slavimo Svetu Obitelj. Što je sveta obitelj? Što bi nam dražesni Isus odgovorio kad bismo ga upitali što je u njegovim očima sveta obitelj? Isus bi možda odgovorio: O jednoj dobroj obitelji može se govoriti tako, da oni koji njoj pripadaju, osjećaju se u njoj kao u svome domu, domaći. Da su zaštićeni i radi svojih slaboća nisu isključeni. Obitelj je prostor gdje su ljudi jedni drugima blizu, gdje mogu pokazati svoje nutarnje osjećaje i misli. Jedna obitelj, to su ljudi kod kojih učim biti odgovoran za sebe i u isto vrijeme preuzimam odgovornost za druge.
U rečenici “a dijete je raslo i jačalo” prepoznajemo neposredno događanje koje želimo od srca svoj našoj djeci. Mi želimo djeci u našim obiteljima zdravi razvoj, razvijanje svih sposobnosti i otpornu životnu snagu. Zato se roditelji brinu za dobru ishranu svoje djece, promatraju njihov napredak, nude im mogućnosti učenja i traže za dobro svoje djece medicinsku ili psihološka pomoć. Rasti i biti snažan važno je za djecu, a to je u evanđelju rečeno i za Isusa. To također spada na utjelovljenje Sina Božjega.
Još je jedna rečenica izrečena o djetetu iz Nazareta koju smo čuli: “Napunjalo se mudrosti.” “Mudrost” je riječ koja se jedva pojavljuje u našem svakidašnjem jeziku. Mi moramo prije svega tražiti i otkrivati što se misli s tim darom Božjim koji je darovan Isusu i što taj dar ima činiti s nama i našom djecom.
Pod tim darom mudrosti misli se otprilike: da ljudi primaju sposobnost, ophoditi sa svim svojim mogućnostima i granicama, sa samima sobom i s drugima, sa svojim radostima i nevoljama, s moću, posjedovanjem, seksualnošću, tako da im život uspije uza sve što ih snalazi u životu.
Svi mi – roditelji i djeca, mladi i stari – živimo u našoj mudrosti od mudrosti, s Bogom koji je ispunjao Dijete u Nazaretu. To Dijete, raslo je i dijelilo naš život i u njemu nas je Sin Božji ljubio do smrti, živi među nama i, gdje se mi njemu darujemo, u nama.
On nas ispunja sa svojom mudrošću, svojim povjerenjem Bogu, svome Ocu, sa sviješću da mi na putu u njegovom tragu nalazimo život. Bog je ispunjao Dijete u Nazaretu mudrošću, da bi ono s tim darom svratilo u naša srca i tako i mi učimo život.
Želim da i danas obitelji budu mjesto učenja: za sposobnost uživljavanja, za kulturu svađanja, blizine, ustrajnosti i ljubavi.
Fra Jozo Župić
