Sveta Marija Bogorodica
Pastiri se vratiše slaveći i hvaleći Boga
(Lk 2,16-21)
Počela je Nova godina i mnogi se ljudi pitaju što će im osobno ona donijeti. Uz pitanje o budućnosti većina suvremenika vraća se na iste temeljne teme: Ja želim biti zadovoljan, želim iskusiti sreću, želim biti ljubljen i priznat. Sve su to temeljne potrebe nas ljudi – i sva iskustva, koja mi kao lijepa i blagotvorna čuvamo u našoj nutrini, konačno nas vode unatrag na te temeljne misli. Čovjek – ja kao čovjek – čezne za ispunjenjem, zadovoljstvom i srećom.
I mi ćemo možda različito gledati na ovu 2024. godinu.
Možda se pred nama nalaze termini i planovi, koji su sasvim konkretni – možda će mnogi od njih biti osujećeni, promijenjeni i nanovo zasnovani prije nego se što dogodi.
Tko nakon proslavljene Silvestrovske noći posjeti svetu misu na Novu godinu, taj će sa sobom donijeti i svoje vlastite misli i nade.
Na dan Nove godine kalendar je još svjež. I mi smijemo naša očekivanja uključiti u molitvu i u svetu misu. To smije biti sasvim konkretno i osobno.
Mi danas ne slavimo samo Novu godinu, nego također svetkovinu Svete Marije Bogorodice. To znači: Marija je istinska majka Isusa Krista, Sina Božjega. Ona je ne samo rodila čovjeka koji je imao posebnu zadaću i kasnije je postao Mesija, nego njezino dijete je Božji Sin. Naslov “Božja majka” sigurno je teološki izričaj, da je Isus Krist pravi čovjek i pravi Bog. Mi zato danas molimo Marijin zagovor, da bi Nova godina ne samo za nas i za naše drage, nego i za sve ljude stvarno bila dobra Nova godina.
Svakoga Božića pjevamo o miru i radosti na zemlji, a onda u vremenu kroz godinu kao da zašutimo? Malo prije smo slušali u evanđelju da su pastiri pohitili i pronašli Mariju, Josipa i novorođenče, a zatim se vratiše slaveći i hvaleći Boga za sve što su čuli i vidjeli kako im je bilo rečeno.
Ovih dana naše pitanje bi moralo biti: Kako nosim viziju i misli čovjeka dalje, onoga čiji sam rođendan tako intenzivno svetkovao? Kako nosim Isusa – njegove riječi i njegove pobude za dobar život – kroz ovu Novu godinu?
Možda bi nas mogla potaknuti jedna mala afrička priča da ispitamo tu zadaću:
Jedna je žena htjela oprati rublje. Svoje dijete stavila je u nosiljku na leđima, uzela svoje rublje i pošla na rijeku. Ostavila je svoje dijete u travi, izvadila svoje rublje, i svaki komad pojedinačno potopila u rijeku i snažno udarala o stijenu. Iznenada je čula krik. Dijete je bilo otpuzalo do rijeke i struja ga je brzo odnijela. Tada je žena uzela nosiljku i pošla kući. Uvečer je rekla svome mužu: “Naše je dijete odnijela rijeka, ali ja nisam žalosna, jer još imam nosiljku.”
Naša prva reakcija na ovu izmišljenu priču: Kako može biti tako glupa, da se zadovoljila s nosiljkom, a dijete je izgubila? Kako se može radovati komadu tkanine, a nedostaje živi sadržaj? Upravo tu reakciju htjela bi provocirati naša mala priča – i tada upraviti pogled na “nosiljku” u kojoj mi kroz godinu nosimo “Dijete-Krista”; u kojoj mi “transportiramo” Isusa i njegovu poruku.
Mi imamo važne nosiljke naših misa, naših vjerskih dogmi i našega kršćanskog morala. Mi ih trebamo neodgodivo, da bi Dijete, čiji smo rođendan slavili, nosili kroz naš život i kroz Novu godinu; da njega imamo uvijek uza se, njegov oslobađajuće riječi i djela.
Božićna svetkovina kod koje nas izaziva mala afrička priča, također je važna – da mi ne budemo zadovoljni samo nosiljkama.
Božić nije završio i prošao (kako to mnogi ljudi kratko nakon blagdanskih dana osjećaju) nego djeluje i u Novoj godini, u svakoj novoj godini, u svakom vremenu.
U tih 366 dana koji su pred nama u godini 2024. smijemo znati da nas Bog prati i dotiče, kao u božićnim danima koje smo upravo slavili.
Možda bismo poput Marije trebali u sebi pohranjivati sve te događaje i prebirati ih u svome srcu kroz ovu godinu.
Fra Jozo Župi
