22. prosinca
1 Sam 1,24-28; Lk 1,46-56
Uvod
Postoji li netko da se zanima za našu sudbinu? Je li ga pokreće to što mi doživljavamo? Tako puno puta pitamo ljude. I to činimo osobito tada, kad smo ostavljeni i kad smo sami. Kad imamo dojam da je konačno svejedno što činimo, jer to ionako nikoga ne zanima. “Bože, ti si vidio čovjekovu nevolju”, molimo u zbornoj molitvi. Bog vidi ljude, Bog zapaža, što se odigrava na ovoj zemlji. Bog se ne distancira od svoga stvorenja, on mu se okreće u ljubavi. I tada, kad mislimo, da se za naš život nitko ne zanima: Bog je tu. On nas gleda, on zna za to, što nas pokreće i tišti, što nas raduje i čini sretnima. Daruje nam se svojom prisutnošću, da ga nađemo i po njemu ljude s kojima doživljavamo našu svakodnevnicu.
Impuls
Advent i Božić su ona vremena u godini, u kojima se puno pjeva. Ima puno lijepih i poznatih pjesama koje već znamo iz vrtića.
I Marija je pjevala. Kad se susrela sa svojom rodicom Elizabetom, ona počinje pjevati. Zapjevala je pjesmu koja do danas nije iščezla. Marijin hvalospjev “Veliča” spada u dnevnu liturgiju i svakoga dana pjeva se na Večernjoj. Preko dvije tisuće godina ta je pjesma stara i do danas nije ništa izgubila od svoje aktualnosti.
Naš život je obilježen mnogim suprotnostima: siromašan i bogat, velik i malen, visok i nizak, važan i beznačajan itd.
Nije rijetkost, da mi imamo dojam, kao da smo uvijek na krivoj strani. I stvarno doživljavamo mnoge nepravde na vlastitom tijelu. Ni kod Marije nije bilo drukčije. Ona sama zna za svoju niskost – ona je jednostavna, mlada djevojka iz nepoznatog sela Nazareta. Ali je Marija ispunjena nadom: Ona zna za obećanja proroka, ona zna za pogled u dolazeći svijet, kojega su preci navijestili. O tome Marija pjeva. Ona zna, da je sada počelo vrijeme spasa. Marija kliče o Bogu, i za sve ima razlog. Jer ona nosi svoga sina u svome krilu, njega, koji će živjeti pravednost i milosrđe. Njega, koji pristaje uz ljude koji su na rubu i koji su isključeni od društva.
Njega koji će biti rođen u jednoj jednostavnoj štali u Betlehemu a ne u jeruzalemskoj kraljevskoj palači. O jednom takvom Bogu pjeva Marija. I mi smijemo zapjevati u njenoj pjesmi nade, i zajedno s njom klicati i slaviti Boga, jer se on zauzeo za nas, da nas oslobodi od svake nevolje.
Meditacija
Marija slavi veličinu Božju.
Puna zahvalnosti za dar
što ga je primila, ona priznaje:
Bog je uistinu Spasitelj!
On preuzima inicijativu za svoje stvorenje.
Ta Marijina hvala odjekuje u Crkvi:
u svakoj svetoj misi okupljamo se,
da hvalimo i slavimo Boga
i Njemu zahvaljujemo za njegovu prisutnost.
Mi imamo razloga za takvo zahvaljivanje:
jer Bog postaje čovjekom za nas,
da mi ljudi
uvijek možemo biti sličniji Bogu.
Fra Jozo Župić
