Osamnaesta nedjelja kroz godinu B
Isus kruh života
(Izl 16,2-4.12-15; Iv 6,24-35)
Ovih dana svjedoci smo velikih požara koji su zahvatili prekrasne krajolike naše lijepe Dalmacije. Stradali su maslinici, vinogradi, borove šume, automobili, a da ne govorimo koliko je ljutnje i mrmljanja u srcima ne samo onih koji su pogođeni, nego i kod onih koji su pomagali da ublaže tu veliku štetu, jer čitamo po medijima da je to bio pakao.
Svjedoci smo da ima ljudi koji niječu pakao, ali evo, ako nema pakla na drugome svijetu, imamo ga uz more, uz parkove prirode, po gradovima i selima koji su posebice stradali od vatre izazvane nepažnjom ili namjerno.
Dakle, bilo je mrmljanja. Riječ “mrmljati” podsjeća nas na izraelski narod koji je u pustinji mrmljao protiv Boga i Mojsija, kako slušamo i čitamo u prvom biblijskom čitanju današnje nedjelje. Svaki Židov kod spominjanja riječi “kruh s neba” misli na manu. Isto tako trebali bi se ljudi koji sada mrmljaju protiv Isusa, također sjetiti, da mrmljanje protiv Boga nije bio samo jasan znak nezahvalnosti naroda, već je bio i znak nedostatka vjere i povjerenja u Boga.
Nitko ne može doći k Isusu, ako ga ne povuče Otac. Otac privlači sve. Svi će biti učenici Božji, kaže se izričito u našemu evanđelju.
On je most između neba i zemlje – Boga i čovjeka. On je kruh s neba koji daje život vječni.
Kako to može biti? Tako se pitaju ljudi. Tada, a i danas. On je Josipov sin. Mi poznajemo njegova oca i njegovu majku. Poznajemo mu porijeklo. On je čovjek. Jedan od nas. On ima osobito duboku spoznaju Boga. Da, možda. Ali više od toga ne.
U svom zavičajnom gradu Nazaretu Isus nije mogao učiniti nijedno čudo, jer se vjerovalo da ga tamo dobro poznaju. Kako bi dakle Isus trebao i morao biti kruh života? Kako jedan sićušni komad kruha, kojega mi primamo u euharistiji, može biti kruh života? Kako taj mali kruh može utažiti glad ljudi? Kako može – kako je to moguće?
Moguće je samo to, da je ovdje Bog stvarno u igri. To može shvatiti samo vjera. Ovdje se ne radi o površnom biti sit. Ovdje se radi o gladi i žeđi u dubini duše.
Što pomaže jednom čovjeku da preživi? Sigurno kruh i voda. Temeljna sredstva hranjenja. Ipak oni nisu dostatni. Zašto su ljudi umorni, premda su dosta jeli?
Prorok Ilija je za to najbolji primjer. On ima dosta. Ne želi više. On trpi. Jednostavno je na kraju i više ne vidi smisla u tom što on čini. Zašto još treba živjeti?
Ovdje bih se poslužio izjavom koju je izrekao Exupéry u jednoj lijepoj slici: “Ako želiš graditi brod, nemoj dozivati ljude da nabave drvo, da pripreme alat, da podijele zadaće i da rasporede posao, nego probudi u njima čežnju za dalekim, beskonačnim morem.”
Viktor Frankl bio je poznati bečki psihoterapeut. On kaže: Ljudi mogu preživjeti najekstremnije situacije, ako u tome što se događa, vide smisao. Iz toga se može crpsti nada. On je došao do te spoznaje kroz svoj rad sa preživjelim ljudima iz nacističkih koncentracijskih logora. Ljudi trebaju smisao da prežive. Nije dovoljno samo materijalno zbrinjavanje. Takav smisao je “kruh za život”.
Za kršćane i kršćanke upravo je Isus taj kruh. On je “Kruh s neba”. On je popudbina – ne samo za posljednji put u smislu sakramenta umirućih. On je popudbina za čitav život. Jer za kršćanke i kršćane cijeli je život put s Bogom i prema Bogu. Put prema vječnom životu.
Stoga je jasno: euharistijsko slavlje nije nikakvo povlačenje iz svijeta, nego jačanje za život u tom svijetu. Stoga Drugi vatikanski koncil označava euharistijsko slavlje kao “izvor i vrhunac cijeloga kršćanskog života”.
Stoga je svako euharistijsko slavlje uvijek kritičko pitanje meni i na naše konkretno oblikovanje života. Ono nije samo čisto duhovno slavlje koje nema veze sa životom. Vrlo drastično je izraženo na kraju našega današnjeg evanđelja: “Kruh je Božji Onaj koji silazi s neba i daje život svijetu”.
Možda nas i ti požari mogu poučiti, da u jednom hipu možemo izgubiti sve što smo stjecali, gradili, sadili, dotjerivali, uljepšavali, uživali, i da sve to može biti pakao, ali mi ne živimo za pakao, nego za nebo, po Isusu, koji je za nas istinski “Kruh života vječnoga”.
I zato kod svete mise pjevamo:
Kruše života, ljubavi vir,
što dušam našim donosiš mir,
Ti snagu daješ na putu tom,
ti vodiš nas u Očev dom!
Ti vodiš nas u Očev dom!
Fra Jozo Župić
