Sedamnaesta nedjelja kroz godinu B
(2 Kr 4,42-44; Ef 4,1-6; Iv 6,1-15)
Isus hrani
Još su mi živa sjećanja iz moga djetinjstva kako smo se mi djeca radovali kad bi mater iz grada donijela svježi, topli kruh. A još više smo se veselili kad bi ona sama, u našoj kući, zamijesila brašno, i ispekla kruh u peći. Cijela kuća je mirisala kruhom dobivenim od naše pšenice, samljevene u mlinu na Gorućici.
Kad bismo išli na izlete sa školom onda bi mater stavila i domaćeg kruha. Tako mogu lakše zamisliti i dječaka iz evanđelja kojemu je njegova mater stavila u torbu pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Neka dijete ima na svom hodočasničkom putu do Isusa, a bijaše blizu i Pasha, židovski blagdan.
Isus sjedi na gori, podigne oči i ugleda kako silan svijet dolazi k njemu. Dolazili su ljudi k Isusu izbliza i izdaleka, jer su gledali znamenja što ih je činio na bolesnicima.
Isus osjeća potrebu da nahrani te ljude. I tada na scenu dolazi dječak s pet ječmenih kruhova i dvije ribice. Isus uze kruhove, izreče zahvalnicu pa razdijeli onima koji su posjedali.
Povijest o hranjenju pet tisuća muškaraca može se usporediti s drugim čudesima hranjenja, o kojima priča Biblija. Na putu iz Egipta Bog se brinuo po mani i prepelicama za izraelski narod.
Preko proroka Ilije sačuvao je udovicu iz Sarfate Sidonske od nevolje gladi, jer ´u ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju.´ (1 Kr 17, 14 )
Slušamo danas kako se umnažanje kruha dogodilo i kod Elizeja, koji je sa dvadeset ječmenih hljebova nahranio stotinu ljudi. (2 Kr 4,42-44)
U četiri evanđelja bit će spomenuto šest puta umnažanje kruha. To je čudo bilo važno evanđelistima. Upada u oči da Ivan ne primjenjuje pojam “čudo”, nego govori o “znamenju”. Po čudesnom umnažanju kruha pokazano nam je tko je Isus i što on čini za nas.
Mnogi su ljudi slijedili Isusa i slušali ga. Osjetili su da Isus uzima ozbiljno njihove brige i da liječi njihove bolesnike. Ipak, oni su gladovali za Božjom riječi. To je njima bilo važnije nego prazan želudac. Apostoli su pokazivali malo osjećaja za potrebe ljudi. Tu je Isus otvorio oči Filipu za glad pet tisuća muškaraca i njihovih pratilaca. Apostol je mislio najprije na trošak. Ivan priča o malom dječaku koji je spontano donio svoj kruh. A što je to za tolike? Isus je uzeo skromne darove i podijelio ih. Doteklo je za sve.
U predstavljanju Ivanova evanđelja otkrivamo jasne upute za euharistiju: to je bilo kratko prije Pashe. Isus je uzeo kruhove, izrekao zahvalnicu pa razdijelio onima koji su posjedali.
Evanđelist Ivan nije samo veliki teolog među četvoricom evanđelista, nego i umjetnik riječi. Riječi su mu precizno birane i pune simbola.
Posebnu pažnju ovdje zaslužuju brojke. Tisuće muškaraca nisu došli jesti, nego su prvenstveno htjeli čuti Isusa. Što im daje? Pet plus dva, dakle sedam. Ovo je simboličan broj Evanđelja, božanska punina, ne samo broj dana u tjednu nego u kasnijim vremenima npr. broj darova Duha Svetoga. Isus daje sedam, tj. evanđelje o beskrajnoj ljubavi Božjoj za sve ljude. Ta ljubav nema svoju mjeru u nama, nego u Bogu koji je sam ta ljubav. Ta ljubav obuhvaća sve i ne dopušta da se ništa ne izgubi. Nenadmašna sigurnost u Božjoj ljubavi: To je sedam.
Nevjerojatno, jedno dijete daje sedam. Ako ne postanete kao djeca, kaže Isus na drugom mjestu, jer djeca još mogu voljeti nesebično i euforično.
Ostalo je punih dvanaest košara, tako puno kao plemena Izraela i tada je također dao apostolima. Vrijeme punine je počelo. Nema više nestašice, jer Bog se brine za sve.
Kada u crkvi slavimo euharistiju, lomimo kruh i dijelimo ga, da imamo zajedništvo s Isusom i bližnjima. Isus utažuje našu želju za životnim užicima.
Ali također glad u siromašnim zemljama Afrike, Južne Amerike i Azije, u arapskim državama i Istočnoj Europi treba biti utažena. Gospodin uz to treba naše neznatne darove. Što mi možemo pribaviti za nevolje ljudi u svijetu, to nije dovoljno za sve. Ali naša solidarnost sa zapostavljenima je početak. S njima zajedno molimo: “Kruh naš svagdanji daj nam danas!”
Uzimanje kruha, zahvaljivanje i dijeljenje lako se dešifrira kao euharistijsko slavlje. Dok se riječ izgovara i sluša u liturgiji riječi, to se čini u sakramentalnom slavlju. Vršiti Riječ Božju znači razumno živjeti božansku ljubav. Osobito u zajedničkom blagovanju, kojim izražavamo da naša zajednička vjera živi od Krista kao što čovjek živi od kruha. Krist je taj koji nam se dijeli. Isus će to pojasniti u Evanđelju po Ivanu kada kaže: Ja sam kruh života.
Evanđelje, ljubav rečena i učinjena, dovoljna je za sve. Što je ostalo? Dvanaestorica. Ovaj broj se odnosi na Izraelova plemena, odnosno cijeli narod. Evanđelje je za sve, ne samo za pobožne i hrabre. Odnosi se i na one koji to još ne znaju.
Fra Jozo Župić
