Četrnaesta nedjelja kroz godinu B
Mk 6, 1b-6
“I sablažnjavahu se o njega“
Vratimo se načas u naše djetinjstvo. Možda vam se to već dogodilo? Netko te vidi i kaže: Sličiš na tatu ili na mamu. Često se događa da djeca imaju nešto od roditelja: oči ili uši, ili nešto u čemu su posebno vješta, ili im se nešto sviđa.
Ponekad su nas odrasli pitali: “Kako to možeš? Tko te je naučio toj vještini?”
U zadnje vrijeme imamo po našim školama vrlo inteligentne djece koja osvajaju nagrade na školskim natjecanjima. Dive im se ne samo njihovi roditelji, nego i učitelji i učiteljice, nastavnici i nastavnice. Svi su s pravom začuđeni. Sve su to darovi koje su ta djeca dobila.
To se dogodilo i Isusu. U njegovom rodnom gradu Nazaretu. Nazaret je zapravo bio selo. Svatko je svakoga poznavao. I svi su mislili da Isusa poznaju izbliza. I sada shvaćaju da je Isus poseban. I umjesto da budu ponosni što se priča o Isusu, oni to ne žele priznati.
Slušamo u Evanđelju: I dođe u svoj rodni grad, a njegovi učenici pođoše za njim. A kad dođe subota, poče poučavati u sinagogi. I mnogi koji su čuli čudili se govoreći: Odakle to ovome? Kakva li mu je mudrost dana? I kakva se to silna djela događaju po njegovim rukama? Nije li ovo drvodjelja, sin Marijin….?” I sablažnjavahu se o njega. Isus se čudio njihovoj nevjeri.
Možda je i kod nas slično. Ako se netko čudi i pita nas : “Odakle ti to? Zašto to možeš?” – onda bi to moglo biti zato jer nam je Bog dao poseban dar. Neki ljudi će biti zapanjeni!
Jedan od najvažnijih datuma u crkvenoj povijesti bila je godina 451. Dok su kršćani desetljećima i stoljećima prije, žestoko raspravljali o tome tko je zapravo Isus, na Kalcedonskom koncilu, četvrtom ekumenskom koncilu kojeg je sazvao car Marcijan, a bilo je nazočno oko 350 biskupa; koncilu su predsjedavali izaslanici pape Leona (Lava) I. Velikoga. Na njemu je osuđen monofizitski nauk carigradskog arhimandrita Eutihija, koji je propovijedao da je u Kristu samo jedna narav, i to božanska, a prihvaćen je nauk (kristološka dogma) da su u Kristu dvije naravi, božanska i čovječja, nepomiješane, nepromijenjene, nerastavljene i neodvojive u jednoj osobi ili hipostazi. Ta se dogmatska formulacija zove Kalcedonski credo. Na tome su koncilu priznata carigradskomu patrijarhu ista prava kao i rimskom biskupu.
Ni danas, više od 1500 godina kasnije, kontroverze ne jenjavaju. Neki vide Isusa kao čestitog čovjeka i heroja društva, ali se ne mogu složiti s njegovim božanstvom kao Sinom Božjim. Drugi misle da se kao Bog nije morao pridržavati zakona prirode, već je mogao istodobno liječiti ili hodati po vodi ako je to htio.
Međutim, preci su sasvim drukčije definirali kršćansku vjeru u Isusa Krista. Krist, Sin Božji, Riječ je kojom se Bog priopćava. Poruka beskrajne Božje ljubavi, koja je sam Bog, pojavljuje se u obliku čovjeka kako bismo mi kao ljudi mogli čuti i razumjeti tu poruku. Ali, da bi se to dogodilo, Isus je stvarno i pravi čovjek, “jednak nama u svemu osim u grijehu”, kako naglašava Koncil. Čovjek, to su i Židovi u Nazaretu mogli prepoznati. Nažalost, božanska narav Isusa Krista ostala im je skrivena. Nazarećani nisu htjeli ili mogli vjerovati da se Bog u toj osobi komunicira, odnosno da božanska ljubav postaje čovjekom.
Što se tada dogodilo? Isus im govoraše: “Nije prorok bez časti doli u svom zavičaju i među rodbinom i u svom domu.” Marko zapisa u svom Evanđelju, da Isus ne mogaše ondje učiniti ni jedno čudo.
Kad Isus upotrebljava riječ prorok, onda treba kazati, da su proroci ljudi, koji druge ljude dovode u vezu s Bogom, ljudi po kojima Bog govori ljudima. To su tako mnogi ljudi među nama, koji ovdje nastupaju kao proročice i proroci, oni su Božji glas među nama.
Bog želi biti povezan s nama od našega krštenja. Sjetimo se što svećenik izgovara kod našega krštenja: “Svemogući Bog, Otac Gospodina našega Isusa Krista, oslobodio te je grijeha i nanovo te rodio iz vode i Duha Svetoga. On te maže krizmom spasenja da se pribrojiš njegovu narodu i ostaneš ud Krista svećenika, proroka i kralja za život vječni.”
Već od našega rođenja, želi po nama promijeniti svijet, poziva nas, da jedni za druge budemo proročice i proroci.
Uostalom: sa svi našim pogreškama i slabostima, koje imamo. Mi smijemo, kako slušamo u Pavlovoj poslanici biti sigurni: “Jer kad sam slab, onda sam jak.” (2 Kor 12,7-10)
Ako smo slabi, tada smo jaki.
Svi smo pozvani još više govoriti, unositi i ostvarivati naše ideje i snove – svaki i svaka prema svojim vlastitim darovima. Mi smijemo zajedno sanjati o mnogostrukoj, novoj, živoj Crkvi, u kojoj zrači živa Božja ljubav za nas i i za mnoge druge.
Siguran sam, ako svi mi živimo snove i vizije, u koje ćemo unijeti naše snage i slabosti, tada ćemo kao živa zajednica ovdje moći biti veliki blagoslov za ljude u Sinju, u Cetinskoj krajini i šire, jer je Isus nakon nevjere u svom zavičaju, obilazio selima uokolo i naučavao.
Fra Jozo Župić
