Isus Krist Kralj svega stvorenja
Mt 25,31-46
Scena iz Matejeva evanđelja koju slušamo na svetkovinu Krista Kralja, spada među najpoznatije u Novome zavjetu.
Bio sam osamljen i ti si mi pravio društvo. Imao sam problema. Ti si me saslušao i ozbiljno me prihvatio, i dao mi savjet. Bio sam žalostan i ti si me razumio i utješio. Bio sam prezahtjevan, i ti si mi skinuo dio moga tereta.
Pozvani smo činiti što je u našoj moći. Ljude koji su gladni i žedni dobrih riječi, možemo dnevno susresti, upravo među kolegama i u vlastitoj obitelji. Toga treba biti i u zatvoru. Posjet bolesnicima puno puta je nama jedan zahtjev.
Matejevo evanđelje je osvjedočeno da taj sudac na sudnjemu danu nije nitko drugi nego Krist. Upada u oči da taj sudac ne postavlja pitanja o religiji. Ne zanima se o krsnome listu. On sudi “sve narode” bez obzira kojoj religiji pripadaju. Odlučujuće je nešto drugo: “Što ste učinili jednome od ove moje braće i sestara, ili niste učinili, to ste meni učinili!”
Dakle, za njega je odlučujući ljudski odnos. Sudac toga suda ne stoji iznad svijeta i njegovih problema. On se identificira s ljudima. “Radost i nada, žalost i tjeskoba ljudi našega vremena, osobito siromašnih i svih koji trpe jesu radost i nada, žalost i tjeskoba Kristovih učenika” (GS 1.).
Tim riječima Drugi vatikanski sabor u svojoj pastoralnoj konstituciji “Gaudium et spes”, o Crkvi u suvremenom svijetu, prihvaća misao o jednome Bogu koji dijeli život s ljudima ne sebi na štetu. To očekuje od svih koji kao kršćani nose ime njegova Sina. Jer sudac nije nitko drugi nego Raspeti i Uskrsnuli. On dolazi na sud kao onaj koji je sve učinio i čini, da bi spasio i ozdravio život.
U propovijedi na Gori blaženstava Isus je u svojoj riječi donio nova mjerila i vrijednosti. I tako će on prema istim mjerilima na kraju pozvati na odgovornost. To je znak nade, makar to zvuči paradoksalno. U svojoj zemaljskoj egzistenciji Isus nikada nije bio osvetnik nego spasitelj slomljenog i osramoćenog života. U susretu sa živim Bogom izići će na svjetlo tko smo bili. Susret sa svetim Bogom u meni uistinu može proizvesti bol, budući da postajem svjestan svoga života.
Reći će Origen, prezbiter, u knjižici O molitvi:
“Hoćemo li, dakle, da Bog u nama kraljuje, ne, nipošto neka ne kraljuje grijeh u našem smrtnom tijelu nego mrtvimo udove svoje zemaljske i budimo plodni po Duhu. Neka u nama kao u duhovnom raju Bog šeće te u njemu jedino on kraljuje zajedno sa svojim Kristom koji neka u nama sjedi zdesna njegove duhovne Sile što je želimo primiti. I neka djeluje sve dotle dok svi njegovi neprijatelji koji su u nama ne postanu podnožje njegovim nogama pa se i u nama obeskrijepi svako Vrhovništvo, svaka Vlast i Sila.”
Nijedna suza i nijedan smiješak našega života neće biti izgubljen. Broji se svaka dobra riječ i svaka propuštena pomoć.
Matejevu evanđelju nije svejedno, tko što vjeruje. Ono strastveno nastupa za Isusa i njegovu poruku. To je evanđelje osvjedočeno, da Bog govori mnoge jezike. I da ljudi mogu njega razumjeti u jeziku vlastite kulture i religije. Mislimo na zvjezdoznance koje slavimo 6. siječnja: to su pogani koji su vjerovali poruci zvijezde.
Nisu bili Židovi i nisu bili kršćani po krštenju. Ali su razumjeli ono bitno i krenuli su na put. Oni su na početku Matejeva evanđelja. Matejevo evanđelje ne misli usko nego široko. Ono ohrabruje sve ljude što čine, svejedno je li im se ukazala zvijezda ili im netko pada pred noge koji treba pomoć. Svaki čovjek ima šansu. Svaki može koristiti pomoćna sredstva koja su mu na raspolaganju.
Isus nama danas govori: Bio sam izbjeglica, i vi ste me primili. Bio sam bez posla i vi ste mi dali šansu. Bio sam bolestan i vi ste se pobrinuli za mene. Onaj dakle koji trpi biva za nas sakrament Krista i Božjeg susreta. U evanđelju nam je rečeno: Ljubav je dovoljna. Tko nju pokazuje, spašen je.
Na Isusovom životu mogu se čitati temeljna pravila ovoga kraljevstva: okrenutost prema siromasima, traženje izgubljenih, respekt pred životom svakoga pojedinca.
To je kraljevstvo u kojemu je čovjek na prvome mjestu. Nijedan čovjek se ne mora bojati drugoga čovjeka. Naprotiv, svi imaju udjela na punini života. To je kraljevstvo Božje u kojem je život prije i poslije svake smrti, jer muka Isusova ne završava u smrti, nego u uskrsnuću života koji je nadvladao smrt.
Mi slavimo svetkovinu Krista Kralja na posljednju nedjelju crkvene godine. Taj kraj znači ujedno početak, jer Krist je “Alfa i Omega”, početak i svršetak svih vremena (usp. Otk 22,13).
Fra Jozo Župić