|
23. nedjelja kroz godinu C |
|
“Tko ne mrzi svoga oca i majku… ne može biti moj učenik” (Lk 14,26-27.)
fra Bože Vuleta
“Dođe li tko k meni a ne mrzi svoga oca i majku, ženu i djecu, braću i sestre, pa i sam svoj život, ne može biti moj učenik! I tko ne nosi svoga križa i ne ide za mnom, ne može biti moj učenik!” (Lk 14, 26-27: prijevod: Duda-Fućak).
Kaže se da je tanka nit između ljubavi i mržnje. Jednako tako da je tanka nit između genijalnosti i ludila. Čitajući gore navedene Isusove riječi, možemo zaključiti da je tanka nit između jasnoće i nejasnoće. Isus otvara oči. Međutim, mnogima se smrači od njegovih riječi. Nekad su vrlo zbunjujuće. Zar Isus nije rekao “Ljubite neprijatelje svoje i činite dobro onima koji vas mrze”. Zar sve zapovijedi nije sveo na jednu jedinu - zapovijed ljubavi. Sada izričito poziva na mržnju. Ako želimo biti njegovi, mrzit nam je svoje najbliže, pa i sam svoj život. Četvrta zapovijed u Zakonu glasi: Poštuj oca i majku. Za muža i ženu rečeno je: Njih dvoje bit će jedno.
|
|
Više...
|
|
|
22. nedjelja kroz godinu C |
|
Isusova rang lista veličine i časti. (Lk 14, 1. 7-14),
fra Bože Vuleta
Evanđelje od prošle nedjelje završilo je Isusovim riječima: «Ima posljednjih koji će biti prvi i prvih koji će biti posljednji». U današnjem evanđelju Isus u stvarnom događaju – na gozbi jednoga farizejskoga prvaka – konkretizira te svoje riječi. Poruka je jasna. Može se sažeti u dva zaključka: naša borba za prva mjesta i veličinu u očima drugih ne sam da nije jamstvo veličine pred Bogom već može rezultirati poniženjem; blizina, skrb i druženje sa siromašnima, s onima bez vlasti i moć, prezrenima i odbačenima obećava uzdarje u vječnosti.
U Isusovo vrijeme, kako među Židovima tako i među Rimljanima i Grcima, gozbe su bile ogledalo društvenoga statusa. Mjeru časti određivalo je mjesto blizine samom domaćinu. Tako je i danas gotovo u svim kulturama i narodima. Je li Isus htio dokinuti tu opće proširenu kulturološku praksu?
|
|
Više...
|
|
21. nedjelja kroz godinu C |
|
Prvi i posljednji – u Kraljevstvo nebesko; (Lk, 13, 22-30)
fra Bože Vuleta
Čovjekov je duh nestalan. Povijest čovječanstva bilježi tu nestalnost prepoznavajući različite vrijednosti u različitim povijesnim etapama. Tako je i religijsko-duhovno nekada bilo u središtu a nekada udaljeno od njega sve do rubnih područja čovjekova zanimanja. Iz evanđelja možemo zaključiti da je u Isusovo vrijeme pitanje ulaska u Kraljevstvo Božje bilo vrlo aktualno.
Koliko je naše vrijeme, koliko smo mi zaokupljeni pitanjem kako osmisliti svoj život na ovoj zemlji da ga sačuvamo za vječnost? Važno pitanje. Možda ga baš zato mnogi izbjegavaju. Ono može stvarati strah i nemir. Isusu je upućeno pitanje: “Je li mali boj onih koji se spašavaju?” Isus ne odgovara ni brojevima ni postocima. Svoj govor završava riječima: Ima posljednjih koji će biti prvi i prvih koji će biti posljednji.
|
|
Više...
|
|
18. nedjelja kroz godinu C |
|
Smisao u spoznaji besmisli. (Prop, 1,2;2,21-23; Lk 12, 13-21)
fra Bože Vuleta
Pisac svetopisamske knjige Propovjednik započinje svoju knjigu tvrdnjom: «ispraznost nad ispraznošću, sve je ispraznost» (1,2). U prvom dijelu nabraja gotovo sve za što se čovjek može uhvatiti kako bi sve to obrazložio kao ispraznost. U svijetlu završne rečenice u svojoj knjizi: «Boj se Boga, izvršuj njegove zapovijedi, jer – to je sav čovjek» (12,13), oslikava razlike između mudra i bezumna čovjeka. Razlika je u njihovu odnosu prema toj istoj stvarnosti koju je na početku nazvao ispraznošću. Mudar čovjek sve promatra kao sredstvo do cilja – do Boga, «jer - to je sav čovjek», to je smisao života, a lud u tom sredstvu vidi svoj cilj, vidi sebe, vidi smisao svoga života.
|
|
Više...
|
|
|
17. nedjelja kroz godinu C |
|
Očenaš – zbir svih molitava. (Lk 11, 1-13)
fra Bože Vuleta
Isusovi učenici mole Isusa da ih nauči moliti. No, oni su s Isusom sudjelovali u svim molitvama koje su bile propisane židovima. Molili su u hramu i sinagogama. I prije samoga rastanka na Veliki četvrtak, zajednički pjevaju psalme na putu od dvorane posljednje večere do Maslinske gore. Činjenica da učenici unatoč tomu mole Isusa da ih nauči moliti, pokazuje složenost molitve.
Nije, dakle, molbu učenika da ih Isus nauči moliti pobudilo nepoznavanje molitvenih obrazaca, ili količine molitve. Mora biti nešto drugo. Učenici kažu da žele da ih Isus nauči moliti kako je i Ivan Krstitelj naučio svoje učenike. No, teško je da je to baš pravi razlog tolikoj želji. Isus je često molio sam, u osami ili skrovitim mjestima. Učenici su to znali i vidjeli. Nisu znali sadržaj tih Isusovih molitava. Mogli su vidjeti učinke. Morali su vidjeti promjene na Isusovu izrazu lica za vrijeme ili poslije takve njegove molitve. To je ono što je stvorilo potrebu i želju da i oni nauče tako moliti. Ali eto, nisu znali opisati prave razloge svojoj želji i molbi.
|
|
Više...
|
|
16. nedjelja kroz godinu C |
|
Marta i Marija – kruh i riječ
fra Bože Vuleta
Marta i Marija. Sestre. Iz obitelji s kojom je Isus prijateljevao. Prijateljski posjet događa se za stolom. Stol je mjesto okrepe za tijelo i za dušu. Jer, «čovjek ne živi samo o kruhu». Potrebna mu je i riječ kao hrana. Prijatelji ne otvaraju usta samo za hranu i piće. Otvaraju ih za riječ.
Prostor u kojem prijatelji prijateljuju nikada nije tijesan da bi skučio osjećaj slobode. Nikada nije preširok da bi među prijateljima bio preprekom bliskosti. Prijateljima svaki prostor postaje dom. Svaki prijateljski stol je dovoljno velik da na nj posluže i s njega blaguju kruh i riječ. Svaki pruža dovoljno udoban užitak blagovanja.
|
|
Više...
|
|
15. nedjelja kroz godinu C |
|
Pitanje puta u život vječni, (Lk, 10, 25-37)
fra Bože Vuleta
Koliko nam nebo može biti blizu i u isto vrijeme daleko pokazuje nam susret Isusa s jednim zakonoznancem, tj. jednim školovanim vjernikom, koji od Isusa traži odgovor kako mu je stići u život vječni. To jasno pitanje o nebeskom, vječnom životu, završava s pričom o posve zemaljskom – o čovjeku koji leži ranjen pored puta kao žrtva razbojnika. Ne pomaže mu ni svećenik ni levit, već neki stranac iz Samarije od koga se to nije ni očekivalo. Iskazavši tako ljubav prema ranjenom čovjeku, Samarijanac ispunja Božju zapovijed i postaje bližnji dotičnom čovjeku. Bližnji ne ni po krvi, ni po nacionalnoj ni političkoj ni vjerskoj pripadnosti. Postaje mu bližnji po dobrom djelu koje mu je učinio. Možemo reći: posve prizemljena nebeska a do neba uzdignuta zemaljska stvarnost!
|
|
Više...
|
|
|
|
|
|
Stranica 1 od 5 |
