SVADBENA RADOST (Mk 2,18-22)

Naš je život odgovor besplatnoj Božjoj ljubavi. Zapravo, to je Njegova zapovijed. Ona nam daje život. Ali, ljubiti Boga moguće je samo jer nas je On prvi ljubio i dao život za nas, dok smo još bili grešnici. Stoga se mi grešnici gostimo za Njegovim stolom. Pravedni, međutim, poste jer ne prepoznaju tu ljubav. Oni pokušavaju zaslužiti je. Ne uočavaju da zaslužena ljubav nije ni besplatna niti je ljubav. Sami sebe isključuju naprežući se da je postignu.

 

Naše jedenje s Gospodinom, kao grešnici kojima je oprošteno, nije bilo koja gozba. To je svadbena gozba. Ovo je slavna i neizreciva radost koju nitko nije mogao pretpostaviti: u Isusu se slavi brak Boga s čovječanstvom. On se je ujedinio s nama da nas sjedini sa sobom. Postao je čovjekom da bismo mi postali Bog. U Njemu živimo u zajedništvu i intimnosti života. Oblikujemo jedno tijelo. Imamo jedan duh.

Zašto ta čudesna svadba? Zato jer je Zaručnik Stvoritelj. To znači da stvarati isto je što i ljubiti. Sve stvoreno je Njegova materijalizirana ljubav. Nijedan čovjek na ovom svijetu ne stvara svoju zaručnicu. Niti zaručnica stvara svoga zaručnika. Ali Bog da. Bog čini da postoji ona koju će oženiti. Privlači nas u neiskazano iskustvo sudjelovanja u božanskoj naravi. Cilj Boga je svadbeni. On je došao izmisliti onaj post koji se zove nostalgija za Bogom. Želja za Kristom. Nazivajući se Zaručnikom, Bog nam je dao najljepšu definiciju sebe i nas. Zaručnik i zaručnica su dva odnosna termina. Jedan bez drugoga ne može postojati. Bog je dakle drugi dio, bez kojega smo mi ljudi radikalno sami. Ljubiti Ga svim srcem i ujediniti se s Njim, naše je istinsko dostojanstvo. To je izvor našega postojanja kao jedinstvenih, neponovljivih i slobodnih osoba pred svime.

Novost je najnovija. Novost za čovjeka. Za svakog čovjeka. Stoga nije dobro kombinirati staro i novo, prošlost i sadašnjost, zakon i evanđelje. Potrebno je imati hrabrost promijeniti, a ne kombinirati. Mi bismo željeli pomiriti kozu i kupus. Željeli bismo novo bez gubljena staroga. Ali, na nekom raskrižju, ako nemamo hrabrosti izabrati, ostajemo nepomični i gubimo oba puta. Ako želimo živjeti Duh Isusa Krista i ostati priljubljeni uz zakon i na njegov prethodni način življenja, kušamo samo razdiranje loše savjesti. Stare su mješine pesimizam na ljubav. Nesposobnost zakona da zagrije srce. Praznina religioznih propisa bez karitativne vatre. Nove mješine su duhovi raspoloživi da se operu u krvi Zaručnika. Duh zahtijeva i daje novo srce. Srce od mesa. Nove mješine za novo vino. Ta nas novost poziva i mi trebamo ići na tu gozbu plamena ljubavi. (fač)