Ići za Isusom znači mijenjati sebe: ostavljati svoj način razmišljanja i postupanja, a prihvaćati Isusov koji drugoga ne vrijeđa i ne gazi, već ga ljubi i žrtvuje se za nj. U evanđelju Ivan predstavlja Isusa kao onoga koji oduzima grijehe svijeta. On je Jaganjac Božji kojega je Otac ovlastio da diže teret s našega srca, da nam oprašta grijehe i da nas oslobađa krivnje. Nema euharistije bez molitve: „Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se, daruj nam mir!“ To je divno u našoj vjeri! K Bogu možeš uvijek doći: možeš mu doći sa slomljenim srcem, s izranjenim srcem… On je uvijek spreman taj nered u nama izmijeniti, da opet postanemo hram Božji.

 

Evanđelje druge nedjelje kroz godinu B

Iz evanđelja po Ivanu (Iv 1, 35-42)
Sutradan opet stajaše Ivan s dvojicom svojih učenika. Ugleda Isusa koji je onuda prolazio i reče: "Evo Jaganjca Božjega!" Te njegove riječi čula ona dva njegova učenika pa pođoše za Isusom. Isus se obazre i vidjevši da idu za njim, upita ih: "Što tražite?" Oni mu rekoše: "Rabbi" - što znači: "Učitelju - gdje stanuješ?" Reče im: "Dođite i vidjet ćete." Pođoše dakle i vidješe gdje stanuje i ostadoše kod njega onaj dan. Bila je otprilike deseta ura.

Jedan od one dvojice, koji su čuvši Ivana pošli za Isusom, bijaše Andrija, brat Šimuna Petra. On najprije nađe svoga brata Šimuna te će mu: "Našli smo Mesiju!" - što znači "Krist - Pomazanik". Dovede ga Isusu, a Isus ga pogleda i reče: "Ti si Šimun, sin Ivanov! Zvat ćeš se Kefa!" - što znači "Petar - Stijena".

Sutradan naumi Isus poći u Galileju. Nađe Filipa i reče mu: "Pođi za mnom!" Filip je bio iz Betsaide, iz grada Andrijina i Petrova“

 

 

RAZMIŠLJANJA UZ DRUGU NEDJELJU KROZ GODINU B

 "Dođite i vidite!"  (Iv 1,35-42)

Prvi susret s Isusom. Susret oduševljenja. U tom oduševljenju redovito se izgovori pokoja nesmotrena riječ. Upravo takvim izgleda prvi susret dvojice Ivanovih učenika s Isusom. Nije li malo nesmotreno u prvom susretu, prije bilo čega drugoga pitati: Učitelju, gdje stanuješ? No, Isus je upravo u toj zbunjenosti dvojice učenika prepoznao njihovu želju da ga upoznaju te im uputio posve neposredan poziv: Dođite i vidite. Biti pozvan u mjesto nečijeg boravka znači biti pozvan u život dotičnoga. Cjelovita slika Isusova odnosa prema ljudima iziskuje na ovom mjestu spomenuti i susret Isusa s carinikom Zakejem. Taj se susret odvio posve drukčije. Isus ne poziva k sebi, već se daje pozvati. Odlazi u Zakejevu kuću. Ivanovi učenici odvažili su se raspitivati o Isusu jer su već pripadali «proročkim» krugovima. Zakej, naprotiv, niti ne sanja o mogućnosti da «prorok» poput Isusa navrati k njemu od koga ljudi zaziru. No, Isus prepoznaje njegovu skrivenu želju. Daje se pozvati u kuću koju su mnogi s prijezirom zaobilazili ili okretali glavu od nje i od njezina vlasnika Zakeja. Ivanovi učenici postadoše Isusovim učenicima, apostolima. Zakej nije među dvanestoricom apostola, ali je zacijelo postao Isusovim apostolom: njegov se život preobražava, vraća višestruko onima koje je u bilo čemu prevario ili zakinuo.

Zašto je važno u govoru o pozivu apostola i njihovu poslanju spomenuti i slučaj Zakeja? Mnogima od nas, čak i onima koji su dugo u «apostolskoj» službi, teško pada pomisao izravnog susreta s Isusom. Teško je sebi predočiti susret s Isusom oči u oči. Lakše je govoriti o Isusu nego se susresti s njim ili pak ući pod isti krov s njim i s njim boraviti. Zašto? Zato što imamo naoko vrlo opravdan izgovor: nismo dostojni! No, slučaj Zakeja nam rječito pokazuje Isusov način ophođenja s našom nedostojnošću. On se nudi doći u našu «prezrenu», «omraženu», «grešnu» kuću. On dakle poziva ili se daje pozvati. Svejedno. Za njega nema čovjeka nedostojna susreta.

Ako se kao «pozvan» osjećam nedostojan ući, mogu onda otvoriti svoja vrata kad On na njih pokuca, mogu otvoriti vrata pa ma kako kuća bila neuredna. Bolje pretrpjeti nelagodu zbog neurednosti naše «kuće» nego odbiti gostoprimstvo Onom koji želi ući. Upitaj se u ovom trenutku:

-        Je li Isus pred tvojim vratima ili Ti otvara svoja?

-        Ulaziš li k njemu (kao Ivan i Andrija), ili On k tebi (kao Zakeju),?

-        Gdje ti je pogled? U njegovu pogledu, ili negdje drugdje?

-        Ako pogledom bježiš od njegova pogleda, što pokušavaš sakriti? Što te je priječilo da širom otvoriš vrata i kažeš: Gospodine, uđi i vidi!

-        Daj dovoljno vremena svojoj zbunjenosti. Pokušaj doživjeti što sve u svojoj zbunjenosti činiš ili govoriš.

-        Zbunjenost pomalo popušta. Očima kružimo po njegovu licu. I konačno susret – oči u oči. Zadrži pogled na njegovim očima u šutnji.

-        Započni govor s Isusom o svojoj zbunjenosti. Potom o svojoj oduševljenosti s njim.

-        Što vidiš u njegovu pogledu?

-        On ne govori puno, dovoljna je samo jedan riječ: Reci samo jednu riječ, Gospodine…

Reci samo jednu riječ, Gospodine, kako bi otjerao moj stid, moj sram, moju zbunjenost. Reci samo jednu riječ kako bi me pokrenuo iz stanja moje bezvoljnosti. Reci samo jednu riječ kako bi pokrenuo u meni želju da te slijedim, da te radosno slijedim. Reci samo jednu riječ kako bi u meni učinio obrat, obraćenje, kako bi me pokrenuo na djelotvornu ljubav. Reci samo jednu riječ kao bi u meni pobudio želju za Tobom, želju za meni nedostiživim, nikada dokraja ispunjenu a uvijek punu u svom bitku – da moja želja vječito živi kao želja. Reci samo jednu riječ kako bih se pokrenuo na neprekidno hodočašće za Tobom. (fbv)

*****

 

Dođite i vidjet ćete   (1 Sam 3,3b-10.19.1; 1 Kor 6,13c-15a.17-20; Iv 1,35-42)

Prošli su božićni dani; odsad se nastavljaju „nedjelje kroz godinu“, tj. počinje redoviti vjernički život. U evanđelju, koje smo slušali, spominju se različita imena. Ivan Krstitelj sa svojim učenicima, tj. sa svojom školom susreće Isusa i predstavlja ga svojim učenicima. Kaže im: „Evo Jaganjca Božjega!“ Dobro su nam poznate te riječi koje su ušle u misu i koje se izgovaraju prije blagovanja Kristova Tijela.

Što im je Krstitelj htio kazati? - Nije on svoje učenike ljubomorno čuvao za sebe, nego im je želio reći: Dosad ste bili mojoj školi, učili ste od mene, ali više vas ne želim zadržavati. Nisam ja prorok, nisam ja Mesija! Ovome koji stoji pred vama – Isusu - ja nisam dostojan odriješiti remenje na obući. Odsad idite u njegovu školu! Kod njega ćete puno više naučiti. On je Mesija, on je Spasitelj, Osloboditelj! On može sve! On je Jaganjac Božji koji oduzima grijehe svijeta!

U Bibliji Staroga zavjeta „jaganjac“ je bio simbol oslobođenja. Svake godine za blagdan Pashe, Židovi su klali janje bez mane kao sjećanje na oslobođenje iz ropstva. Nešto kasnije pojam „jaganjac“ označava u Bibliji slugu koji će trpjeti i dati svoj život za mnoge. Isus je to Janje bez mane, a to znači bez grijeha, Janje koje otkupljuje svoje žrtvujući sebe.

Ovo povlačenje Ivana Krstitelja iz javnosti i njegovo ukazivanje na Isusa označuje početak Isusova javnog djelovanja. Nakon 30 godina tihog, evanđelje kaže, skrovitog života, Isus počinje javno djelovati: okuplja prve učenike, osniva svoju školu.

Prvo pitanje u Ivanovu evanđelju, koje Isus postavlja dvojici Ivanovih učenika, jest: „Što tražite?“, a oni će mu: „Učitelju, gdje stanuješ?“ Na jednostavno pitanje Isus još jednostavnije odgovara: „Dođite i vidite!“ gdje stanujem i kako živim. Pošli su s njim, piše evanđelist, i ostali su kod njega cijeli taj dan. O čemu su razgovarali, ne znamo. Što su doživjeli, ni to nam nije zapisano, ali znamo da su odlučili ostati s njim cijeli život. Bio je dovoljan samo jedan dan proveden s Isusom pa da se ostane s njim čitav život. To ih je držalo i onda kad je za Isusa trebalo posvjedočiti vlastitom krvlju.

Očito, našli su onoga koji im ispunja srce! Ne ostaju na tome da su samo oni pozvani, nego Andrija odmah trči i zove brata Šimuna. Kaže mu: „Našli smo Mesiju!“ To je u prvome redu izraz oduševljenja onim što su toga dana doživjeli, ali istovremeno to je poruka i poziv drugima za sva vremena. Zato ova dvojica zovu i druge da im se priključe. Sadržaj tih dviju riječi „dođite i vidite!“ isti je kao i Isusov poziv, koji će kasnije uputiti mnogima, da ostave sve i da njega slijede. A slijediti Isusa značilo je biti spreman dijeliti njegovu sudbinu: slušati i prihvaćati njegovo učenje kao i spremnost nastaviti njegovo poslanje.

Čuli smo danas u prvom čitanju za slučaj dječaka Samuela. On je još mlad, neupućen u život. Odjednom čuje nepoznat glas. Triput ga zove isti glas, a on ne zna tko je to. Na to ga stariji i iskusniji upozorava: To ti Bog govori! On s tobom nešto planira! Kad te opet zovne, reci mu: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“ Tek ovim odgovorom i spremnošću da pojedinac, posluša Gospodina, mogla je početi obnova vjere u Izraelu. Samuel će u tome odigrati važnu ulogu.

„Što tražite?“ ili što želite, koga tražite? Svi se mi možemo naći u ovom pitanju; Što tražim? Što želim? Koji mi je cilj i plan u životu? - Jasno je, svi tražimo sreću, svi želimo uspjeti u životu, snaći se na zemlji; svi se želimo osjećati sigurnima i prihvaćenima. Čovjek je, zapravo, tragalac za smislom, za svrhom svoga života. Zato čovjek uvijek traži, stalno ispituje, pokušava naći prave odgovore.

Čovjek duboko osjeća da njegov život mora imati veći smisao od svega ovoga što prolazi. Uvijek je premalo ako se zadovoljimo samo zemaljskim željama. Ne može se u prolaznome ostvariti smisao, jer srce čovječje teži za neprolaznim i vječnim. Sve što čovjek na zemlji može sebi priuštiti, ne može mu podariti osjećaj zadovoljstva i sreće, osjećaj toplog doma i prihvaćenosti ako je duh nesretan, ako je srce nezadovoljno. Sveti Augustin dobro je poznavao to stanje: on govori o „nemiru srca.“ Ovaj je čovjek prošao sve. Završio je visoke škole u Rimu, bio je ugledan u društvu, probao je sve zemaljske užitke, ali nije ga to usrećilo ni ispunilo. Kad se obratio na kršćansku vjeru, kad je upoznao Isusa, njemu se stavio na raspolaganje, postao svećenik i kasnije biskup Kartage, Bog mu je ispunio život u neusporedivo većem stupnju od svega zemaljskoga. Sve zemaljske želje su završavale u gorčini i jadu, a Bog ga je uveo u mir, radost i ispunjenost života bez kraja. Takav je Bog! On najviše daje!

Stanovati, nastaniti se, boraviti, imati svoj stan - sve su to pojmovi koji su vrlo česti u Ivanovu evanđelju. Za Ivana je ključna riječ: „I Riječ je tijelom postala i nastanila se među nama.“ Bog se u svijetu nastanio, podigao je svoj stan. Ne u obliku jeruzalemskog hrama ili bilo kojeg drugog hrama ili kuće Božje, nego u liku Isusa Krista. Njega treba otkriti, njega treba naći. Kad čovjek otkrije Isusa, kad otkrije to srce u kojem ima mjesta za svakoga, tada može kao Petar na gori Tabor uzviknuti: „Gospodine, dobro nam je ovdje biti!“ Lijepo je s tobom!

Kad je Isus odlazio s ovoga svijeta, kazao je da svojima ide pripraviti mjesto kod Oca - jer „u kući Oca mojega ima mnogo stanova.

Treba slušati Boga! To se ne uči u nikakvoj školi: to se uči u životu! Treba imati „pažljivo srce“ koje zna osluškivati Božji glas. I kad se taj glas prepozna, traži se spremnost kazati ono što je Samuel rekao: „Govori, Gospodine, sluga tvoj sluša!“

Bog govori. Njegov glas zna biti tih i diskretan. On govori srcu, govori na poseban način u časovima važnih životnih odluka. Uvijek govori s ciljem da nam život bude bolji i ispunjeniji. Stoga, posvetimo više pažnje Božjem glasu koji nas želi uvoditi u puniji život, a nakon toga želi nam darovati vječno prebivalište na nebesima. Amen! (faks)