SLOBODNA MJESTA (Mk 2,13-17)

Isus je liječnik. Samo On može izliječiti čovjeka. On je došao donijeti nam Očevo milosrđe. On je besplatna ljubav. Veličina Njegove ljubavi nije razmjerna našoj zasluzi, nego našoj potrebi. Nije li mami više na srcu nesretniji sin? Spasenje se sastoji u prihvaćanju te ljubavi, izvoru novoga života. Netko doista ljubi ako je i kako ljubljen. Samo ljubljeni može liječiti ranu ljubavi.

Isus upućuje poziv osobama za vrijeme različitih poslova. Obraća se ljudima koji love, rade, broje novac. Stvaralačka moć Njegovog pogleda i Njegove riječi čini sve teže stvari. Bogu je sve moguće. Pa i pozvati na spasenje nekoga tko je sav zaokupljen obogaćivanjem.

Poslanje Sina čovječjega na zemlji jest ono oproštenja grešnicima. Jedincato spasenje sinova i kćeri je objavljivanje besplatne Očeve ljubavi. Tko ne sjedi za stolom s grešnicima, ne jede s Njim koji jede s njima. Zdravi, moćni, valjani i snažni, su oni koji se smatraju pravednima i samodostatnima. Dovoljni su samima sebi. Odbijaju spasenje koje je i njima ponuđeno, jer vjeruju da nemaju potrebu za njim. Ustvari zanemaruju spasenje. Misle samo na opsluživanje zakona. Ali zakon osuđuje sve. Samo nezaslužena ljubav i milosrdni Bog spašava sve. Tko se smatra pravednim, premda opslužuje sve zakone, ne opslužuje jedinu zapovijed koja daje život: besplatnu ljubav. Još se uz to i vara. Utvrđuje se u vlastitoj pravednosti da se obrani od Boga, kao da bi On bio zao. To nepoznavanje Njegove ljubavi, radikalni je grijeh. Štoviše, korijen je svih grijeha. To je doista veliko zlo od kojega treba biti oslobođen pravednik. To je sljepoća koja ostaje sve dok netko vjeruje da vidi.

Pravednik je izgubljen. Jede u samoći svoj u znoju zarađeni kruh koji ne daje život, sve dok odbija poziv na veliku gozbu pripravljenu za grešnike. Nova je pravednost prihvaćanje te besplatne ljubavi koja nas čini sposobnima da ljubimo kako smo ljubljeni. Ono što ne može nijedan zakon, darovano nam je po milosti. Ali, odgovor je progresivan. To je put koji traje čitav život. Bit ćemo uvijek nesavršeni i popravljivi. Zbog toga ne odustajemo od nasljedovanja Isusa, niti On odustaje od „jedenja“ s nama.

Zlo i slabosti koje ostaju u nama vjernicima, ne samo da ne trebaju biti motiv osude sa strane drugih, nego također niti obeshrabrenje i žalost sa strane nas kojih se to tiče. Naše zlo i slabosti su mjesto oproštenja za druge, a za nas je motiv povjerenja i poniznosti. Ništa nas ne može rastaviti od ljubavi koju Bog ima prema nama u Isusu Kristu, koji je dao život za nas dok smo još bili grešnici. (fač)