POZIV (Mk 1,14-20)

Kraljevstvo je Božje velika novost. Za tu novost, tako veliku, potrebno je biti raspoloživ. Potrebno je odmah krenuti. Isus je neočekivani oduševitelj. Promjenitelj života koji se ne ustrčava tražiti od nas sve, jer zna za što smo sposobni.


Kada Isus ne bi bio Isus, bilo bi ga lako usporediti s mnoštvom pokretača koji su dolazili i dolaze, obećavajući sve i tražeći sve. Oni su rođeni da uznemire ritam svih smrtnika svojim idejama, kakve god bile, svete ili pokvarene, ostvarive ili varljive.
Isus je Riječ koja je postalo tijelom. Čini iskustvo biti u tijelu. On se ne igra ljudskim osjećajima i životima. On našim osjećajima i životu želi dati puninu i smisao. Istina, zna kakvi smo mi ljudi u srcu, zajedno divlji i umiljati, oportunisti i heroji, ludi i genijalni. Ali Isus, započinjući svoje propovijedanje, izvlači se ispod tih modela. Bježi od naših kategorija. Kraljevstvo o kojem On govori, ustvari je „novo stvaranje“. Nije zakrpa starom stvaranju. Riječ je o preobraženju koje je iznad svakog našeg zamišljanja.
Mi ljudi, po svojoj naravi, ne vjerujemo lako. Zatvaramo se. Nepovjerljivi smo. Vjerovanje je naša zrelost. Ono je otvaranje, povjerenje, riskiranje, uplitanje s nekim. Vjerovati Evanđelju, čovjeku Isusu, Sinu Božjemu, jest uvlačenje u Božju avanturu. To je najviši stupanj naše zrelosti, otvorenosti, povjerenja, rizika.
Nije nam potrebno mijenjati zvanje da budemo kršćani. U svakom zanimanju možemo nasljedovati Isusa. Trebamo promijeniti samo obzorje, smisao, vrijednost koju trebamo dati svakodnevnici u kojoj živimo svoje kršćanstvo. Svako je zanimanje u službi vjere. U službi nasljedovanja Isusa. Nasljeduje li naše zvanje vjeru? Vjerovati nije intelektualni čin, niti moralno zalaganje. Vjerovati znači ljubiti i učiniti od Isusa vlastiti život. Čin vjere je osobni čin. Prijateljevati s Njim kao s prijateljem. To je pobjeda nad radikalnom samoćom čovjeka. Naše je vjerovanje izlazak iz pakla. Vjerovati konkretno znači prianjati Isusu i poći za Njim. Biti s Njim. Vjerovati Njemu znači imati uši da Ga čujemo, noge da Ga nasljedujemo, oči da Ga vidimo, ruke da Ga dodirnemo, i, nadasve, srce da Ga ljubimo.
Vjerujemo Evanđelju kada se, čitajući neki evanđeoski tekst, povjerimo Isusu i s vjerom tražimo od Njega da prihvatimo posebni dar koji nam On nudi u tom tekstu. Tada smo obraćeni pod tim vidom, i došao je trenutak u kojem se u nama ostvaruje taj komadić Kraljevstva Božjega. (fač)