ČOVJEKOV TEMELJ (Mt 7,21.24-27)
Nama je ljudima riječ veoma važna. Ona označava naš put. Daje nam usmjerenje. Određuje nam izbore i ponašanja koja su vidljiva na vani. Naša riječ želi izići na vidljivo. Mi djelujemo po riječi koja je u nama.
Slušanje je preduvjet djelovanja. Čini se da Božju Riječ često zaboravimo. Ne nosimo je sa sobom. 

Crkve postaju ostave zaboravljenih, napuštenih, ne iskorištenih riječi. Nitko se od nas ne vraća u crkvu po zaboravljenu riječ, kao što se vraćamo po zaboravljeni kišobran, mobitel, ključeve, torbice... Nije dovoljna vjera i liturgijsko slavljenje riječi. Vjera je također i svakodnevni život. Istinska se liturgija slavi u našem tijelu. Vjera koja ne cvjeta u konkretnom životu, ničemu ne koristi. Mrtva je (Jak 2,24-26).

Isus nas ne opominje zbog jednostavne nedosljednosti, koja će uvijek postojati dok živimo, i bit će mjesto poniznosti, povjerenja i neprestanog obraćenja. On nas opominje zbog samodostatnosti jer mislimo da smo sigurni ako izgovorimo riječi „Gospodine, Gospodine“,  a da Isus zapravo nije Gospodin našega života.

Gospodinova je želja da njegova riječ iziđe iz crkve i da konačno hoda uokolo po kućama, ulicama, parkovima. Njegova je želja da svoju kuću sagradimo na postojanoj riječi. Kuća nije jednostavno gnijezdo gdje se mi ljudi sklanjamo. Kuća je mjesto odnosa, intimnosti, prijateljstva, ljubavi, gdje se ostvarujemo na sliku i priliku Božju. Zato nam je potrebna postojana riječ, Božja riječ. Dobar temelj je Bog. Razlika između mudrosti i ludosti stoji u ostvarenju vlastitih ili Božji riječi, u izboru temelja vlastitoga djelovanja na stijeni koja je Bog ili na pijesku vlastitih idola.  Ako ne ostvarujemo Isusove riječi, dajemo tijelo drugim riječima. Umjesto da gradimo na Bogu, gradimo na idolima, svojim malenim idolima trenutka. Nije u pitanju vjera, nego ljubav. Ne pravovjernost, nego praksa. Nije to zato što Riječ ne bi bila važna, nego zato što je govor, koji nije i djelo, lažan. Bilo bi pogrešno ustvrditi, kako često činimo, da za njega ne vrijedi vjera, nego samo djela. Prva je hereza odvojiti govor od djela, misao od stvarnosti. Time niječemo tijelo vjere. Lišavamo istinu njezine stvarnosti. Poteškoće, poplave i nevere života ne bi smjele ugasiti ljubav koja nam dolazi iz vjere. To je vječno Božje prebivalište. Na carini smrti ništa ne prolazi od onoga što imamo: bit ćemo bogati samo po ljubavi koju smo dali. To je blago na nebu koje možemo zgrtati ovdje na zemlji, koje ništa ne može potrošiti i nitko ukrasti. (fač)