HITNOST DOBROTE (Mt 15,29-37)
Naš je život moguć zbog ponavljanja disanja i otkucaja srca, budnosti i sna, hrane i razmjene svakodnevnih riječi. Ali nijedan dan nije kao drugi. Čovjek u ritmu raste sve do svoje duhovne i intelektualne zrelosti. Ponavljanje je stanje da se sjećamo, da nosimo srcu. Živimo od svojih sjećanja. Taloženje ponavljajućih sjećanja postaje memorija, program života.

Mi se vjernici sjećamo tijela Gospodinova koje nam je dano. Sjećamo se njegovog suosjećanja. Jedemo i ponovno jedemo taj kruh, sve dok čitav naš život ne postane euharistija. Život darovan Ocu i braći i sestrama.

Ako želimo postati duhovni, na što smo pozvani, potrebno je da naša duša, previše zanemarena, čitava prođe kroz ocean božanskog suosjećanja i da od njega nauči.

Hromi, kljasti, slijepi, gluhi i gladni. Što činiti s njima? Što činiti s djecom koja nisu željena? Što činiti s bespomoćnim starcima, s neizlječivim bolesnicima? Postoji peć koja pretvara u prah. Nije nestala iz našega današnjega mentaliteta.

Bog ne usvaja uništenje. Ljubav je ljubav. Bog je Bog živih. Ne želi da se itko izgubi. Nismo nikada susreli takvu dobrotu.

Nevjerojatno je da smo mi ljudi stigli dotle da sumnjamo u takvoga Boga. Ako postoji netko koga se čovjek treba bojati, to je on sam. Međutim, okrivljenik je Bog. Nismo li postali kao i naši idoli: imaju noge a ne hodaju, imaju oči a ne vide, imaju ruke a ne dodiruju, imaju uši a ne čuju, imaju usta a ne govore? Nismo li postali bezosjećajni?

U tmurnost tih misli ulazi tako svijetla i jednostavna Figura. Isus koji ozdravlja i umnaža kruh, utjelovljujući neizmjernu samilost. Isus želi sada ući u javnu povijest svijeta. Želi ući u ruke koje još ne znaju zagrliti, u oči koje još ne uspijevaju vidjeti se sretne.

Danas nemamo previše izbora: ili pretjerana nemilosrdnost rađa čovjeka-užasa, tlačitelja po profesiji; ili beskrajno suosjećanje koje pokazuje čovjeka-utjehe, istinsku želja puka. U društvu i u privatnom životu, potrebno je odlučiti se.

Nježnost ne može biti hinjena, kao što ni okrutnost ne može biti simulirana. Suosjećanje treba postati običaj. Potrebno ju je vježbati u školi, poticati je u kulturi kao bitni ljudski poziv i poslanje. Počnimo od vlastitoga srca umočenoga u Duh ljubavi, blagosti, dobrote, velikodušnosti, suosjećanja.

Ne postoji ništa hitnijega od toga. Već puno kasnimo. Smrtna nas borba poziva. Trebamo izabrati put apsolutne dobrote.  (fač)