Evanđelje za malene (Lk 10, 21-24)
Došašće (Advenat) je prvi period liturgijske godine, vrijeme priprave za Božić. Počinje s nedjeljom koja je najbliže blagdanu sv. Andrije apostola (30. studenoga) i traje 4 sedmice. U Došašću se vjernicima pruža na razmatranje trostruki Kristov dolazak: vremeniti - Krist se utjelovio u krilu Djevice Marije, rodio se u Betlehemu i otvorio put spasenja; konačni - Krist će na kraju vjekova doći suditi žive i mrtve; mistični - Krist dolazi da stanuje ili uzme veći posjed po milosti u duši, koja je odbacila grijeh ili izvršila koje dobro djelo.

Posebno je u Došašću nazočna misao o prvome i drugom dolasku Kristovu. S Evanđeljem prve nedjelje Došašća o Isusovu dolasku na Sudnji dan (u sva tri ciklusa!) Crkva pokazuje polaznu točku i dominantnu misao kako se imamo i dolično pripraviti za Božić, izvršiti obnovu života, i biti spremni za drugi Kristov dolazak.

Posebno je obilježje Došašća čekanje, nada, pouzdanje u Krista koji dolazi; čekanje Mesije koji dolazi na svijet; čekanje drugog dolaska Krista koji će doći da uzme baštinu i preda Ocu. Čitanja su iz knjige Izaije Proroka. To je knjiga nade Izraelskog naroda kroz povijest. Iz te se knjige čuje glas svih stoljeća koja su čekala Mesiju i blagodati njegova kraljevstva. Naše pouzdanje i čekanje u Došašću prožeto je vedrim duhovnim veseljem zbog dolaska Spasitelja. Bog ljubavi, dobrote, milosrđa dolazi da nas spasi. Vječni, neizmjerni Bog dolazi u vrijeme i prostor i donosi ljudima oslobođenje od nepravde i smrti; donosi oproštenje, pravednost i život; dolazi onaj koji će utemeljiti novo kraljevstvo, koji će stvoriti novi narod, novu obitelj Božju, koji će usrećiti zemlju obiljem svakoga dobra.

Za proslavu božićnoga otajstva treba da se pripravimo. Došašće je put naš prema Kristu i Kristov put prema nama. Taj put treba urediti, treba pripraviti put Gospodinu (usp. Iz 40, 3 ss.), duhovno se obnoviti, promijeniti srce, odbaciti djela tame (Rim 13, 12); odbaciti zlo, grijeh, a činiti djela ljubavi i pravde. Posebno treba da u Došašću mnogo molimo. Crkva nam stavlja u usta zaziv Izaije (45, 8): Rosite, nebesa...

Krist je među nama. Upoznajmo ga, primimo ga. Ako ga ne upoznamo u Betlehemu, nećemo ga upoznati kao svoju radost kod drugoga njegova dolaska. Naprotiv, ako sada Isusa rado primimo, ako njegovu volju vršimo, drugi će nas njegov dolazak naći zrele za slavu. Prvi dolazak ima biti preludij susreta sa slavnim Kristom.

Neka nam je uzor Marija. Razmatrajući neizrecivu ljubav, kojom je Djevica iščekivala Sina, nastojmo po njezinu primjeru ići u susret Spasitelju, koji dolazi, budni u molitvi i prepuni radosti (MC 4). (jš)

*****

Evanđelje za malene (Lk 10, 21-24)
Pred nama su četiri oznake: sakriti – vidjeti – mudri – maleni. 
Sakriti: činjenica je da Isusovo evanđelje ne prihvaćaju svi, već samo neki; smjeli bismo zacijelo kazati: rijetki. Zašto je tako mnogo onih koji ga ne prihvaćaju? Isus kaže da je Otac tako htio. Božje kraljevstvo ne bi smjelo biti rezervirano samo za mudre, učene, bistroumne, njega je naprosto nemoguće smjestiti u ljudske okvire.

Pa i kojima je bilo objavljeno, objavljeno je mimo ljudskih mjera. Vjera je Božji dar kojega nitko ne može zaraditi, a još manje silom zadobiti. Bog je odlučio da će se u Starom zavjetu objaviti jedino Izraelcima – zašto ne i drugim narodima, to zna jedino On. Božja odluka je da se danas objavljuje kršćanima koji čine petinu čovječanstva – zašto se ne objavljuje drugima, to zna jedino On. Isus za objavu malenima slavi Oca, Gospodara neba i zemlje.

Mudrost je u najjednostavnijem značenju vrlina koja nas uči kako prepoznati svijet i sukladno svojim spoznajama urediti život. Takvoj mudrosti se Bog ne skriva. Skriva se jedino lažnoj mudrosti, koja isključuje Boga, stavljajući na njegovo mjesto ljudsko mudrovanje.

Maleni smo ukoliko smo svjesni svoje ljudske nemoći te se u svemu oslanjamo na Boga. U došašću trebamo u sebi gajiti raspoloženje koje će nam o Božiću omogućiti – u vjeri naravno – vidjeti i čuti ono što su mnogi htjeli vidjeti i čuti, ali im to nije bilo moguće.