BOG KOJI NE PONIŽAVA (Mt 8,5-11)

Na početku došašća evo nam Boga tražitelja vjere. Sučelice njemu evo čovjeka, rimskog satnika, nositelja dostojanstva, koji pokazuje vjeru. Sučeljavaju se dva dostojanstva, ljudsko i božansko.

Isus ne krije svoju zadivljujuću radost kada susretne nekoga tko vjeruje s tolikom spremnošću. Satnik se ne crveni zbog svoje izjave da nije dostojan.

Ovdje se, za nas, rađa temeljno pitanje. Ako Bog uđe u našu kuću, u našu povijest, ako pohodi našu kulturu, da li se uvećava ili umanjuje naše dostojanstvo?

Mi do svojeg dostojanstva, većeg ili manjeg kojeg imamo, više ili manje kojeg nam drugi priznaju, držimo puno. To je razlog zbog kojeg smo ožalošćeni ako ga netko stavi u diskusiju, ako ga netko mjeri, ako nam ga netko ne prizna. Štoviše, ponuda božanskog milosrđa, vrijeđa preosjetljivost čovjeka kada mu netko, pa bio i sam Bog, kaže: „Suosjećam s tobom“.

Ako dakle Bog dolazi s ponudom spasenja, treba biti oprezan, misli današnji čovjek, da nas ne ponizi. Jer smo mi, već stoljećima, odlučili službeno porušiti mostove s religioznom tradicijom, birajući dostojanstvo koje nam dolazi od nas samih. Ne pokoravamo se zakonima koje nismo sami utemeljili. Govorimo: nitko nije jednako vrijedan kao mi. To se zove ljudsko dostojanstvo. Satnik, međutim, iako je bio osoba dostojna poštovanja, priznaje da nije dostojan. On ima aktivno i pasivno iskustvo svoje moći. Zna poslušati i biti poslušan. Njemu je dovoljno da Bog rekne samo jednu riječ. Ne usuđuje se pozvati ga u kuću. Smatra da nije dostojan da prijeđe njegov prag. Satnik nije moderan jer ne proziva i ne optužuje Boga. Ali on nije niti staromodan jer ima potrebu Boga. On je vječan. On je figura čovjeka zauvijek. On je oduvijek svjestan božanskog gospodstva.

Slaviti došašće u našem kulturalnom okruženju uključuje pitanje: iznad zvuka same riječi Bog, koliko smo uvjereni da je Bog velik i da nas ne želi poniziti, nego da nam želi vratiti naše dostojanstvo? Jesmo li svjesni da poslušnost njegovoj riječi uzdiže našu ljudskost? Jesmo li spremni dati odgovor, ne govorom, nego jezikom ponašanja?

„Gospodine, nisam dostojan“, ponavljamo prije same pričesti. Je li to ponavljamo samo zato što tako traži obred, ili s blagom i uvjerenom poniznošću? Poniznost je prva karakteristika našega odnosa s Bogom: znamo da ga primamo kao dar a ne kao zaslugu. Bilo koji naslov zasluge, uništio bi dar. A sam Bog je dar.   (fač)