Prva misao koju nam bogoslužje upućuje jest - uzdići dušu Bogu. S tim riječima ulazimo u advent, započinjemo novu crkvenu godinu. Kroz ovu crkvenu godinu slijedit ćemo Markovo evanđelje.
Advent je vrijeme pripreme za središnji događaj ljudske povijesti, priprema za Isusovo rođenje.  Advent je i više od toga. To je i priprava za  Isusov konačni dolazak, kad će Gospodin izreći sud o svijetu, sud o svakom pojedinom čovjeku.
Kako čekati Isusov dolazak? Čut ćemo evanđelje: „Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.“

 

Misna čitanja prvu nedjelje došašća

Prvo čitanje: Iz 63,16b-17b; 64, 2b-7
O da razdreš nebesa i siđeš!

Čitanje Knjige proroka Izaije
Ti si, Gospodine, naš otac, otkupitelj naš – ime ti je oduvijek. Zašto, Gospodine, zašto si dopustio da odlutamo s tvojih putova, zašto dade da nam srce otvrdne da se tebe više ne bojimo? Vrati se, radi slugu svojih i radi pleménâ baštine svoje! O da razdreš nebesa i siđeš: pred licem tvojim tresla bi se brda. Odvijeka se čulo nije, uho nije slušalo, oko nije vidjelo, da bi bog koji, osim tebe, takvo što učinio onima koji se uzdaju u njega. Pritječeš onomu što pravdu čini radosno, onima što se tebe spominju na putima tvojim; razgnjevismo te, griješismo, od tebe se odmetnusmo. Tako svi postasmo nečisti, a sva pravda naša ko haljine okaljane. Svi mi ko lišće otpadosmo i opačine naše ko vjetar nas odnose. Nikog nema da ime tvoje prizove, da se trgne i osloni o tebe. Jer lice si svoje od nas sakrio i predao nas u ruke zločinima našim. Pa ipak, Gospodine, ti si naš otac: mi smo glina, a ti naš lončar – – svi smo mi djelo ruku tvojih.
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: 80, 2ac.3b.15-16.18-19

Bože, obnovi nas, razvedri lice svoje i spasi nas!

Pastiru Izraelov, počuj, 
ti što sjediš nad kerubima, zablistaj, 
probudi silu svoju, priteci nam u pomoć!

Vrati se, Bože nad vojskama,
pogledaj s neba i vidi,
obiđi ovaj vinograd:
zakrili nasad desnice svoje,
sina kog za se odgoji!

Tvoja ruka nek bude nad čovjekom desnice tvoje,
nad sinom čovječjim kog za se odgoji!
Nećemo se više odmetnuti od tebe;
poživi nas, a mi ćemo zazivati ime tvoje.

Drugo čitanje: 1Kor 1, 3-9
Očekujemo objavljenje Gospodina našega Isusa Krista.

Čitanje Prve poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo: Milost vam i mir od Boga, Oca našega, i Gospodina Isusa Krista!
Zahvaljujem Bogu svojemu svagda za vas zbog milosti Božje koja vam je dana u Kristu Isusu: u njemu se obogatiste u svemu – u svakoj riječi i svakom spoznanju. Kako li se svjedočanstvo o Kristu utvrdilo u vama te ne oskudijevate ni na jednom daru čekajući objavljenje Gospodina našega Isusa Krista! On će vas učiniti i postojanima do kraja, besprigovornima u dan Gospodina našega Isusa Krista. Vjeran je Bog koji vas pozva u zajedništvo Sina svojega Isusa Krista, Gospodina našega.
Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Mk 13, 33-37
Bdijte jer ne znate kad će se domaćin vratiti.

Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: "Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas. Kao kad ono čovjek neki polazeći na put ostavi svoju kuću, upravu povjeri slugama, svakomu svoj posao, a vrataru zapovjedi da bdije. Bdijte, dakle, jer ne znate kad će se domaćin vratiti – da li uvečer ili o ponoći, da li za prvih pijetlova ili ujutro – da vas ne bi našao pozaspale ako iznenada dođe. Što vama kažem, svima kažem: Bdijte!"
Riječ Gospodnja.

 

Razmišljanje u prvu nedjelju došašća

Iščekivanje i hod ususret očekivanom

Početak došašća ili adventa, početak je nove liturgijske godine. Došašće obuhvaća vrijeme priprave za slavlje Kristova prvog dolaska, tj. za blagdan Božića. Jednako tako, to je i podsjetnik za pripravu Kristova ponovnog dolaska na ovaj svijet. Dakle, iščekivanje dolaska.

Naša se očekivanja i iščekivanja odvijaju na različite načine. Jedan od njih - koji ima mnoge dodirne točke s našim odnosom prema onom što očekujemo - opisao je Samuel Becket u svom djelu „Čekanje Godota“ (Waiting for Godot). Glavni likovi iz tog romana, Vladimir i Estragon, nisu zaposleni, nemaju obitelj, nemaju stan. Sjedeći uz jednu prometnicu razgovaraju s nekim strancem koji konopcem privezanog vodi nekog čovjeka u ruševnom stanju. Neprestano razgovaraju, svađaju se, smiju se igrajući se šeširom i predlažu jedan drugom da se objese. Dosađuju se. Nitko ne zna koliko se dugo tu nalaze i koliko će još tu ostati. Oni čekaju, čekaju nekog Godota kome su uputili molbu da im osigura hranu, posao i stan. Taj Godot ne dolazi. Šalje im nekog mladića po kojem navodno poručuje: Gospodin Godot neće doći večeras. Ali će doći sutra…. Tako oni dan za danom čekaju. Uzaludno čekaju. Žive uz prometnicu dok život pored njih neumitno prolazi.

Vladimir i Estragon predstavljaju ljude koji očekivanje shvaćaju statičnim. Ne pomiču se s mjesta. Ništa ne poduzimaju. Ispunjenje svojih potreba za stanom poslom i obitelju delegirali su na gospodina Godota koji treba doći. Oni ga stojeći na mjestu čekaju, ali eto on ne dolazi. Taj Godot je predstavljen kao netko Nepoznat, Neshvatljiv, Misteriozan. Neki književni analitičari pretpostavljaju da je pisac imenom Godot označio Boga. (Engleska riječ Bog je God, a ostala dva slova su samo neki dodatak.) Ako slijedimo tu pretpostavku, Vladimir i Estragon iščekuju Boga koji će im riješiti sva pitanja njihova života. No, takvo iščekivanje Boga pokazuje se uzaludnim. On ne dolazi.

Vladimir i Estragon predstavnici su svih onih koji u životu pasivno očekuju ono čemu se u životu nadaju. Zaboravili su da se toj nadi može i mora ići ususret. Susret se može dogoditi ne „uz cestu“, već prije na nekom ras-križju. Treba se uputiti prema ras-križju. Treba ići s jednog ras-kiržja do drugoga, itd. Možda se na jednom od raskrižja ras-križja nalazi smjerokaz k cilju naše nade. Jedan smjerokaz može upućivati ka nekom drugom ras-križju. Jer, smjerokazi su na a ras-križjima.  Ako riječ ras-križje razumijemo kao preklapanje dvaju putova, onda to mjesto možemo shvatiti kao susret našega i Kristova puta. Na raskrižjima se često nalazi križ s raspetim Isusom. To raskrižje može biti jedna od postaja našega puta križa. Jer Isus nas je pozvao da danomice uzmemo svoj križ na sebe i da idemo za njim koji je za nas nosio križ.

Dakle, smjerokaz ili mjesto kršćanske nade je ras-križje. Na susretu Isusova i našega križa. Kršćanska nada u Božji dolazak nije pasivna. Vrijeme iščekivanja Božjega dolaska je pokretno. Pokreće našu nutrinu radošću iščekivanog susreta. Pokreće na aktivnu pripravu za taj susret. Radosno ćemo urediti „stan“, tj. sebe. Nada je, dakle, dinamičan proces, a ne statično stanje. Kršćanska nada nas spašava od jalovog iščekivanja.

Kršćanska nada počiva na vjeri da Bog ostaje vjeran svojim obećanjima. Neće Bog, i ne mora ispuniti sve naše molbe i želje, ali će ispuniti svoja obećanja! Bog nam je darovao ovaj život. Obećao nam je darovati vječni život. I on ostaje vjeran svom obećanju. To je kršćanska radosna vijest, dobra vijest. Njezinom se ispunjenima osnovano nadamo.

S druge pak strane, kršćanska nada nas spašava od optimizma bez Boga. Taj optimizam počiva na vjeri u ljudsku „moć“ ili „svemoć“. Kao i pasivno iščekivanje tako je i optimizam bez Boga osuđen na slom, razočaranje, strah pred budućnošću.

Kršćanska nada živi od vjere u ponovni Isusov dolazak. Ali ta nada sadrži i vjeru u njegov neprestani dolazak. On dolazi, neprestano dolazi. Njegov dolazak ne smijemo prespavati, previdjeti. Pozvani smo bdjeti, budni biti, ići mu ususret. Takvo iščekivanje isključuje nezdravo besposličarenje poput onih dvaju likova iz Beketova „Iščekivanja Godota“. Kršćansko isključuje otklanja tjeskobnu brigu. Jer nismo mi prvi koji idemo ususret. Bog se prvi uputio k nama i nas pokreće na hod ususret njemu u molitvi: „Dođi, Gospodine Isuse!“. (fbv)

*******


Č
ovjekom čežnje
(Iz 63,16-17. 64,1.3-8; 1 Kor 1,3-9; Mk 13,33-37)

Započeli smo došašće ili advent. To je u Crkvi vrijeme od 4 tjedna kad se pripremamo za proslavu Božića, za proslavu rođenja našega Spasitelja Isusa Krista. Sve je u ovom vremenu okrenuto prema Kristu kao središtu i kao cilju. Čovjek je, zapravo, stalno u adventu, u iščekivanju dolaska nekoga ili nečega. Zato Biblija voli nazvati čovjeka “vir desideriorum”- čovjekom čežnje i bićem koje razmišlja o onome što će doći.

Advent doslovno znači dolazak. Mi iščekujemo Kristov dolazak. Spominjemo se triju dolazaka. Prvi je povijesni Kristov dolazak u našem tijelu. Isus je proživio naš zemaljski život; prošao je, kako stoji u evanđelju, svijetom čineći dobro, a opet je završio na križu kao zločinac. To je povijesni Isus. Kad je ostavljao ovu našu zemlju svojima je obećao: Odsad ću biti s vama na drugi način! Taj drugi način njegove prisutnosti među nama jest nevidljiv zemaljskim očima, ali ga vjernik prepoznaje vjerom, srcem: prepoznaje ga u riječi Božjoj, u otajstvima, u liturgijskim slavljima na koja se okupljamo. Prepoznajemo ga, na poseban način u sakramentu euharistije. Prepoznajemo ga, nadalje, u braći i sestrama, u patnicima i siromasima. To je sadašnja Isusova prisutnost; za nju kažemo da je sakramentalna, otajstvena. A treći vid je: Isus će opet doći u slavi, doći će suditi žive i mrtve, kako molimo u Vjerovanju. Sve je ovo sadržaj došašća. To je zapravo sadržaj svake naše mise koju slavimo: Naviještamo smrt Isusovu, slavimo njegovo uskrsnuće tj. Njegovu prisutnost s nama na otajstven način i iščekujemo da Isus opet dođe u slavi.

Cijeli Stari zavjet čeka Spasitelja, čeka nekoga s neba. Ta je svijest živa: Bog će poslati nekoga s neba. Treba znati, to je narod koji vjeruje Bogu, vjeruje njegovim obećanjima, ali istovremeno, to je narod koji prigovara Bogu, zaboravlja i ostavlja Boga. - I u jednom trenutku svoje povijesti, kad im je Hram razoren, kad je narod odveden u ropstvo, govore: To nam je učinio neprijatelj! Prorok koji o tome piše i koji je tipični prorok došašća, Izaija - ne zaustavlja se na tome da kaže: ovo nam je učinio neprijatelj! Već ide korak dalje i ukazuje na vlastitu krivnju: Sagriješili smo, svi smo nečisti, svi lutamo… Bunili smo se protiv Boga, griješili smo pred njim, nismo išli njegovim putem i zato je Bog dopustio da nas sve to snađe, tako piše Izaija. I sad moli Boga „neka razdere nebesa i siđe“, neka pokaže da je naš Otac, naš Otkupitelj. Njegov je vapaj: Bože, dođi, trebamo te!

To bi trebao biti i naš vapaj u ovom vremenu: Bože, trebamo te! Trebamo te da nas poučiš, da nam otvoriš oči pa da uvidimo koliko smo grešni, koliko smo kolebljivi i slabi, koliko smo materijalni.

Zanimljivo da Božja riječ i za svršetak liturgijske godine i za početak upozorava na isto. Zove na budnost! „Pazite! Bdijte jer ne znate kada je čas.“ Postoji opasnost da nas obuzme duhovno mrtvilo, da postanemo površni i nestalni. Treba ostati budan u duhu obraćenja i obnove. Isus je obećao da će doći; doći će suditi žive i mrtve. Ne znamo kad će doći, i ne znamo kad će nas pozvati k sebi. Biblija donosi puno slika i prispodoba koje na to upozoravaju, a Crkva nam ih stavlja pred oči baš ovih dana na svršetku jedne i na početku nove crkvene godine. Tu spada prispodoba o 10 djevica, prispodoba o talentima kao i ovo današnje evanđelje prema kojemu je svatko dobio zadatak što treba raditi. Jedan je postavljen za stražara da čuva vrata, da pazi da se neprijatelj ne bi ušuljao u kuću i opustošio je.

Stražar je odgovoran za kuću, mi smo odgovorni za svoj život. Život nam je darovan; slobodno možemo reći da nam je iznajmljen. Koliko će trajati, ne znamo. Svakako, gospodar će doći; njemu ćemo polagati račun što smo učinili, kako smo živjeli.

Čuvati ulazna vrata - stari su redovnici/monasi koristili ovu sliku da ukažu na to kako treba čuvati svoju dušu, da u nju ne ulaze misli, želje, koje ne vode dobru, osjećaji i modeli življenja koje Bog ne voli i ne blagoslivlja. Kao što stražar čuva kuću, tako i kršćanin treba čuvati svoju dušu. Svakoga koji bi htio unutra treba zaustaviti i upitati: Odakle dolaziš? Od koga dolaziš? Što tražiš kod mene? – Samo onome što od Boga dolazi treba otvoriti ulaz u naš život. To će nas ispuniti mirom, sigurnošću, srećom. Što od Boga dolazi, tim se treba hraniti, tome dopustiti da uđe u naš život. Naprotiv, onome što ne dolazi od Boga, to treba tjerati od sebe; ne dopustiti da nam ulazi u glavu i srce, jer će nam opustošiti život, zagorčit će nam dušu i duševni mir. Grijeh ruši sreću, uvećava nesigurnost i stvara frustriranost. U životu se sve izokrene; zavlada kaos. Grijeh i životne brige dovode do tog stanja, mogu prekriti vjeru i ugušiti život.

Najlakše je reći: Drugi su krivi! Kod Boga to ne prolazi. K njemu treba doći s priznanjem vlastite krivnje: ja sam grešan, ja sam slab, ja često ostavljam i zaboravljam Boga. Stoga je vapaj: Gospodine, dođi, trebamo te! - potreban svakome od nas. To je poziv za pomoć kad smo u opasnosti, to je ona molba iz Očenaša: Dođi kraljevstvo tvoje! Molba je to da se vratimo Bogu, da postanemo Božji, da u nas uđe Božje kraljevstvo, da se preko nas vrši volja Božja.

Otvoriti dušu i srce Bogu koji dolazi, za čije se rođenje pripremamo - to je velika šansa ovoga vremena došašća. Nije to ona nestrpljiva dječja želja za Božićem: Kad će doći Božić, jaslice, bor, dječji pokloni i darovi…

Vapaj Bogu. Dođi, trebam te! - molba je odrasla čovjeka, molba je čovjeka  vjernika koji živi u ovom vremenu, koji osjeća svu težinu života i koji se ne može pomiriti s činjenicom da je svijet takav kakav jest i da mi sami često postajemo slični tom svijetu. Ovo je vrijeme kad treba preispitati svoj život, svoje stavove. Posebno se treba upitati: Gdje sam u odnosu na Boga? Gdje se životom od njega udaljavam? – Treba mu se vratiti: Bogu se treba vratiti srcem i životom.

Advent zove na zaokret; zove nas iz mraka na svjetlo. Kao simbol u došašću se koristi svijeća. Danas na prvu nedjelju gori jedna svijeća, pa će doći dvije, tri pa četiri. Svijeća je tiha i nenametljiva; ona treperi, ona govori srcu. Govori o dobroti, o povjerenju, o izgaranju. Zove nas da u ovim predbožićnim danima razmislimo malo o sebi i o onome koji će ovih dana doći - o Isusu kojeg očekujemo. Svijeća nas zove da se vratimo jednostavnosti i ljepoti života, a put za to je da se Bogu približimo, da njemu otvorimo ulaz u svoj život.

Ako nam srca budu otvorena, Bog će ih ispuniti svojim darovima: vjerom, mirom, dobrotom, požrtvovnošću. Bog će nas iznutra pročistiti i učvrstiti. U nama će biti više života, i svima će uz nas biti ljepše. Volio bih da se u svačijem srcu ovog Božića takvo nešto lijepog dogodi.(faks)