BUDNOST (Lk 21,34-36)

Budnost. Prisutnost. Svjesnost. Pozornost. Sve bi to trebalo prožimati naš život. Često se tužimo na rastresenost u molitvi, u poslu, u učenju, na misi. Ako ne uspijevamo ostati „pozorni“ u tim datostima, možda je to zato što ni inače nismo nikad potpuni. Ništa neobično ako smo rastreseni u svojim svakodnevnim molitvama i obvezama. Nije li naša rastresenost u molitvi, u radu, u vlastitoj svakodnevnici, znak da smo oruđe u tuđim rukama, da se prepuštamo voditi svime i svačim, što nam dođe na put. Ne gubimo li na taj način osobnu odgovornost i zadaću?

Nije li otežalo i naše srce, ne zbog životnih poteškoća, obveza, odgovornosti, nego zbog lakoće. Proždrljivost i pijanstvo nisu znakovi nikakve odgovornosti i svjesnosti. Naš život ne može biti hipnotiziran strahom, niti se raspršiti u ošamućenosti. Lažni ciljevi života, beznadno i lažno istjerivanje onoga čega se bojimo, nisu ništa drugo doli ješka đavolske zamke. Činjenica da se njima malo ili puno prepuštamo, znak je koji plaši. Rijetko se za to optužujemo. Jao nama ako vjerujemo da je sve je u redu. Ne. Ništa nije u redu, ako se osvrćemo na naša djela „kao da Bog ne bi postojao“.

Naša nam povijest govori mnoge stvari. Trebamo je čitati na Božji način. Trebamo uvijek imati oči otvorene. Vjernik bdije u noći svijeta. Budnost i molitva, u svakom trenutku. Imamo li dovoljno snage izvršiti tu zapovijed? On, koji poznaje našu slabost, doista je brižljiv brat i ostavlja nam svečana upozorenja. Nama preostaje da ih uzmemo s jednakom svečanošću. Trebamo se podsjetiti sa živom odgovornošću da veliko bdijenje vjernika nad poviješću svijeta ne može podnijeti prekide i da se naš grijeh sastoji upravo u mišljenju da ni bdijenje ni molitva nisu nužni svijetu. Isusova zapovijed želi prodrmati svaku našu mlitavost.

Mi smo, pred njegovim očima, kao krštenici vatra zagovora. Stvorio nas je u muci i krvi. Naša mlitavost i ravnodušnost prema sudbini čovječanstva vrijeđa njegov naum. Svaki je čovjek Božji napor, Kristova patnja. Čovjeka osloboditi, osvijestiti, spasiti, djelo je Božje. Bog ne prihvaća tako lako da propadnu njegovi napori. Zato ne želi da spasimo sami sebe, nego da u ljubavi preuzmemo zadaću da budemo zagovornici cijeloga svijeta. On želi da šutljivi rad i zagovor uđe u život sviju, imajući u srcu način postojanja u svijetu koji je ljubio i poštivao u Mariji, Franji, Stepincu,...

Bdjeti, moliti, veličati Boga, ponizno ustrajati, zadaća je naša. (fač)