LJETO JE BLIZU (Lk 21,29-31)

Blizu smo završetku crkve godine i početku iduće. Završetak znači konačnost i odgovornost. Trebamo preuzeti odgovornost za svoj djela, dobro promatrati gdje duhovno i iskreno susrećemo Boga. Taj završetak daje mjesto novom početku. I završetak i početak, odgovorno suočenje i milosrdni početak, jednako su važni.

To je tajna kršćanskoga služenja ljudima u tjeskobi. Naša je zadaća reći, riječima i djelima: „Ljeto je blizu“. Što znači ta misteriozna zadaća? 

Nije naša zadaća da nagovijestimo zadnji trenutak, a još manje zadnju nezgodu.  Naša je zadaća navijestiti kako živjeti sadašnjost. Vjerni stvorenome, koje je Božji dar, mi smo pozvani sve uvjeriti da sve vapije u Isusu i da je Isus sa svojim kraljevstvom blizu. Ovdje blizina nije samo u blizini u vremenu. Riječ je o tajnoj sposobnosti da stvari pokazuju da su spašene. Kada se mi ljudi razbolimo, blizu smo liječniku jer nas naša situacija nuka da ga tražimo. Prije toga nam liječnik nije bio u mislima i bili smo daleko od liječnika.

Kraljevstvo Božje je dakle blizu kada sve ima potrebu Boga, a stanje našega siromaštva je postalo akutna i gorka samosvjesnost. Nemoćni smo. Mi smo neutaživa potreba Boga. Mi smo potrebni ljeta. Doba plodova. Oslobođenja. Kraljevstva Božjega. Za takvim navještajem imaju potrebu i naša braća i sestre. Nije potrebno reći da je za nošenje takvog navještaja nužno već u sebi osjećati gustiranje ploda, ili dovoljno poznavanja dobrog okusa Isusa i njegova Evanđelja. To znači, ponajprije, da stvari koje se događaju trebaju nas gurati Božjoj prisutnosti, učiniti nas kontemplativnima u općoj tuzi i u zbunjenosti svih. Povijest Sina čovječjega je središte vremena. Vječni Božji danas. Suvremen svakom tijelu i spasenje za sve. U njemu nalazimo vlastito lice sina, kćeri, i pozvani smo živjeti ga u vlastitoj generaciji. Njegova riječ ne prolazi. Utemeljimo na njoj naš život. Ne na onome što je prolazno i na strahu da ćemo izgubiti život. Ta nam riječ daje sigurnost da Gospodin dolazi. Na dajmo se zavesti drugom naukom.

Pozvani smo na razlučivanje. To nam je poziv da držimo otvorene oči inteligencije. Vjernik je pozvan da vidi „one stvari koje oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe“ (1 Kor 2,8). Pozvani smo gledati stablo našega učitelja koje pupa u križevima svakodnevnog učeništva da postanemo živa prispodoba koju svijet gleda i čita. (fač)