TRAGEDIJA I OSLOBOĐENJE (Lk 21,20-28)

Svi se mi suočavamo, istina u rijetkim ali stvarnim trenucima, s teškim, dramatičnim poteškoćama. Ti teški, dramatični trenuci, mogu biti teška fizička ili emocionalna kušnja, ozbiljna fizička ili psihička bolest, smrt drage osobe, neimaština i nesigurnost. Tada nam se čini da je kraj svijeta.

Ali je moguće da te stvarnosti, za koje mislimo da njima završava naš prethodni život, budu novi početak, odlučujući događaj koji preokreće naš život. Prihvatili smo ono što je Bog htio i spremni smo prihvatiti posljedice.

Mi smo po svojoj naravi putnici. Imamo svoj cilj van sebe i prema njemu nužno težimo. Zato, nezadovoljni svime, uvijek smo u traženju i u iščekivanju nečega novoga. Ako ugasimo želju i duboka iščekivanja, ubijamo svoju ljudskost, lišavamo se onoga što nas čini različitima od svega stvorenoga.

Sama tjeskoba, danas veoma raširena,  onoga koji više ništa ne očekuje, prazno je mjesto Boga. Nijedan ga idol ne može ispuniti. Našem iščekivanju odgovara Božji dolazak. On ispunja našu želju s darom svoje stvarnosti. Naša povijest je neumorna težnja za njim. On je naše naravno mjesto. Smirenje nalazimo samo u susretu s Njim. Stvoreni smo za njega, jer je On zbog nas postao čovjekom.

Dolazak Sina čovječjega nije nešto strašnoga. To je zapravo ispunjenje svake želje: susret s Gospodinom. To nije meteor koji dolazi s neba, nego kraj puta čija je odgovornost u našim rukama.

Koja tajna vlada svijetom: tajna sličnosti s Bogom ili ne-sličnosti Njemu? Ako je Bog istina, ovdje je laž. Ako je Bog mir, ovdje je sukob. Ako je Bog ljubav, ovdje je gnušanje. Ako je Bog dar, ovdje je krađa. Ako je Bog radost, ovdje je očajanje. Ako je Bog život, ovdje je masakr. Ako je Bog oslobođenje, ovdje je tragedija. Ako izostavimo Boga, Gospodara povijesti, ostavljamo na stranu povijest i izmišljamo, stvaramo tragediju. Tada idemo tražiti vodu u raspuknutim cisternama, što nije ništa drugo doli osuditi se na žeđ koja napuhuje jezik koji ne prestaje „psovati Boga“. Njega optužujemo za sve tragedije. To je stvarnost u kojoj se pojedinac nalazi izgubljen i utučen kao suharak jer mu nije moguće pronaći uporišne točke za življenje postojanja da ne bi bilo čisto preživljavanje. Tom pustošenju čovjek ne može pronaći lijek. Bog, koji postoji, je jedini lijek. On je pobjednička stvarnost. Ali mi ljudi trebamo proći kroz posljedice vlastite slobode da bismo uspjeli gledati unatrag s očima koje su postale mudre u razlučivanju. (fač)