Sv. Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica

O životu i mučeništvu sv. Katarine, na žalost, nemamo povijesnih podataka nego samo kasnije izvještaje iz 6. stoljeća. Prema tim izvješćima Katarina je bila kršćanka plemićkog roda.
Kada je car Maksimin (koji je umro 310. g.) priredio jednu proslavu u čast jedne svoje pobjede, zahtijevao je od svojih podanika, bez obzira na vjeru, da dođu u hram i žrtvuju poganskim bogovima. Katarina je sa svojim služavkama također došla u hram i pozvala kršćane da ne žrtvuju idolima i da se odupru carevoj naredbi, a sama je caru prigovorila: "Zašto mučiš ljude čašćenjem idola? Spoznaj pravoga Boga, stvoritelja svemira, i njegova jedinog Sina Isusa Krista, koji je svojim križem ljude oslobodio od pakla!"

 

Car je naredio da je nakon žrtvovanja  dovedu k njemu u palaču. Tu je pokušao na sve moguće da bi dobio njezinu naklonost. Dozvao je filozofe i govornike da je pridobiju za poganstvo, a sam joj je obećao veliku nagradu i ponudio ženidbu. Katarina je svojom odvažnošću i rječitošću svemu odoljela te ostala postojana u vjeri. Tada ju je car dao zatvoriti i mučiti, a kad Katarina nije popustila ni u tim kušnjama, naredi da je sasijeku kotačem načičkanim bodežima. No kotač se raspao. Tada su je odveli izvan grada i odrubili joj glavu, a anđeli joj tijelo odnijeli na Sinaj i ondje ga sahranili.

 

Prema tom izvještaju kasnije je na Sinaju sagrađen samostan sv. Katarine, koji postoji još i danas. Mnoge su crkve, na istoku i na zapadu podignute u njezinu čast a kršćanski je filozofi izabraše za svoju zaštitnicu.

 

Njezin je lik simbol čistoće, mudrosti, duševne i tjelesne ljepote, mladosti, koju je oplemenila i uzdigla Kristova milost.

 

Umjetnici sv. Katarinu prikazuju kao plemkinju, okruženu ružama, s palmom u ruci i kotačima načičkanim bodežima, ili pak njezine zaruke s Kristom.

 

Kod nas se Sv. Katarina  posebno štuje u Lučanima

  

******

KATASTROFE KAO SHVAĆANJE (Lk 21,5-11)
Evanđeoski tekstovi koji se bave „svršetkom svijeta“ spadaju u najpopularnija poglavlja Svetoga pisma. Budući da je sam jezik tih poglavlja vrlo simboličan, trebamo biti vrlo oprezni. Na to nas upozorava i Isus: „Pazite, ne dajte se zavesti“. Mi smo ljudi nadasve zabrinuti za spasenje vlastite kože. Tko nas terorizira sa strahom od smrti i ponudi nam spasenje, može nas zavesti kako želi. Zavođenja mogu biti razna.

Ništa od onoga što mi gledamo, s tolikim divljenjem, neće opstati. Hram, znak Božje prisutnosti, prestaje sa svojom svrhom s Isusovom smrću na križu. Tjeskoba onoga „kada“ je sama smrt. Naše je vrijeme ograničeno, kao i naš život, i nepoznato je samo „kada“.

Mogu nas zavesti i oni koji to čine u njegovo ime i njegovim riječima. Nije dovoljna kršćanska etiketa. Potreban nam je Isusov Duh. Tko nudi spasenje i recepte za druge putove, pa i u njegovo ime, jest netko tko obmanjuje ili se vara. Isusove su riječi istinite samo u odnosu na njega: njegov život im je jedino autentično tumačenje.

Onaj tko kaže „ja sam“, stavlja se umjesto Boga ili se postavlja kao njegov posrednik, obučen božanskim povlasticama. Pokreće ga oholost ili interes, zavist ili pohlepa. Zbog toga, a ne zbog jedinoga Spasitelja koji je umro za sve, nastaju podjele i sekte unutar zajednice vjernika. Jao nama kada upotrebljavamo Gospodina, njegovu riječ i njegove darove za potvrđivanje vlastitoga ja. Nitko ne treba nasljedovati nas. Svi trebamo nasljedovati njega.

Ratovi i pobune su kao kamen međaš povijesti. Bog ih ne želi, nego čovjek. To su najveća zla. Nastavljaju i umnožavaju Kainov grijeh: prezir Oca u ubijanju brata. Zato su znak kraja već prisutnog u sadašnjosti, pokvareni plod traženja moći, obilježje pripadnosti smrti. Zlo koje je u nama ljudima mora izići: potrebno je da se iskali, kao što je potrebno da Sin čovječji završi na križu. Ljudskoj potrebi da čini zlo jer je egoist, odgovara Božja potreba da ga preuzme na sebe, jer ga ljubi. To zlo nije kraj i nije zadnja riječ: to je ono što se događa prije, kao začin našega sadašnjega života. Ratovi, potresi, gladi i pošasti, nisu znakovi nečega novoga. To je ardije stari svijet koji se monotono prekaljuje u smrti.

Što god se dogodi, nije znak kraja. To su napasti po kojima se nas vjernike želi zavesti i izvući nas iz sadašnje vjernosti svojemu Gospodinu. Živimo ih kao znakove našega obraćenje i mjesta izvršavanja milosrđa, kao i naš Gospodin. (fač)