Štovanje svete Cecilije, u čiju je čast u 5. stoljeću u Rimu podignuta bazilika, nadaleko se proširilo zbog prikaza njezina mučeništva, gdje se ona uzdiže kao savršen uzor kršćanske žene koja je iz ljubavi prema Kristu prigrlila djevičanstvo i podnijela mučeničku smrt.
O Ceciliji znamo toliko koliko nam pruža izvještaj o njenom mučeništvu, s kraja 4. stoljeća. Nije nam lako razlučiti povijesnu jezgru od legende. Prema tom spisu Cecilija je kao kršćanska djevojka, protiv svoje volje, zaručena pa udana za poganskog mladića Valerija.

I ona mu u predvečerje prve bračne noći izrazi želju da će ostati djevica. Pozvala se na svog anđela, "koji je štiti". On joj nije vjerovao, tražio je da mu pokaže svoga anđela. Ona svog muža Valerija nagovori da se krsti pa će vidjeti anđela. I zaista, veli ovaj izvještaj, kad se s krštenja vraćao Ceciliji (krstio ga je papa Urban (222.-230 g.), naše je u sobi gdje moli, a do nje ugleda i anđela. To čudo potakne i njegova brata Tiburcija, te se i on krsti. Ali namjesnik Almahije nije trpio gomilanje kršćana, pa obojicu smakne, a Ceciliju baci u tamnicu na krvave muke. I kad je ustrajno i hrabro branila svoju vjeru, naredi vojniku da joj odrubi glavu. Tri puta je vojnik udario mačem, ali je nije usmrtio. Živjela je i trpjela tri dana, jer po rimskom zakonu vojnik nije smio četvrti put udariti mačem. Mučeništvo je podnijela oko 230. godine.

Pokopana je u Kalistovim katakombama.  Papa Paškal I. (817. - 824.) prenio je njezino tijelo iz katakomba u Svetičinu baziliku. Pri temeljnoj obnovi bazilike 1599. godine posebna komisija je otvorila njezin grob i našla njezino tijelo "cijelo kao da spava" - kako izvješćuju očevici. Inspiriran ovim "znakom" umjetnik Maderna izradio je glasoviti kop Svetice u ležećem stavu.

Cecilija je proglašena zaštitnicom glazbe i glazbenika.

********

ŽIVI KAO BOG (Lk 20,27-40)

 

Uskrsnuti, vječno živjeti, ponovno živjeti, san je bogova, mitova, bajka za moderne, srž života za nas kršćane. Naša vjera ima svoj početak u Isusovu uskrsnuću. Ako Krist nije uskrsnuo, uzalud je naša vjera, još smo u grijesima (1 Kor 11,17). Kršćanstvo započinje tamo gdje je završio Kristov zemaljski put. Jednostavno nam je ostavio prazan grob. Pred njim su moguća tri ponašanja: vjerovati, tumačiti s fantazijama, okrenuti se i otići, odbijajući i samo razmišljanje. Prvi način je najjednostavniji i najosobitiji, najrazumniji. S tim prvim činom vjere započinje lanac drugih čina vjere. Uskrsnuće nosi novu kvalitetu života: Bit ćemo kao anđeli, sinovi Božji koji žive za njega. To ne znači da ćemo biti bespolna bića, nego prožeti božanskom ljubavlju koja je Duh Božji u našem duhu. Postajemo užareno iskustvo nestvorenoga stanja.

 

Što je za nas uskrsnuće? Nismo li svi mi danas praktični saduceji? Ima li uskrsnuće stvarnog utjecaja na način življenja? Što od našega djelovanja ima okus vječnosti, što ostaje za vječnost? Je li živimo kao Bog?

 

Svijet je podijeljen u dva vijeka: sadašnji i budući. Prvi je vijek, sadašnji pod znakom uzimanja i umiranja. Oženiti se i rađati, samo su nemoćni prosvjed protiv smrti: što god se više živih rađa, više raste broj smrtnih. Ali su oni također znak konačne pobjede nad smrću: živjeti za Boga i uskrsnuti. Drugi vijek, budući da je pod znakom dara i života, više nema ženidbe niti udaje, jer se ne može više umrijeti. Brak daje život onome koji zatim umire. Uskrsnuće, međutim, daje novi život onome tko je umro. Postaje slobodan od smrti i rađanja.

 

Potpuno božansko posinjenje primit ćemo u drugom, budućem vijeku. Bog se objavljuje kao Bog Abrahamov, Izakov, Jakovljev. Ako on ostaje njihov Bog, a oni su umrli, znači da nužno uskrsavaju. Inače bi bio Bog mrtvih. Božju vjernost smrt ne može pobijediti. Korijen našega uskrsnuća je činjenica da je Bog nečiji, on nije ničiji, to jest pripada nama kao i mi njemu (Pj 2,16). Smrt, kako je mi kušamo, „ušla je u svijet zavišću sotone“ (Mud 2,24). Ali to je varka jer je smrt ustvari susret s onim koji je dao svoj život za mene. Tko živi za sebe, umire u egoizmu. Tko živi za Gospodina, sudjeluje već sada u životu koji je pobijedio smrt. „Svjedok uskrsnuća“ (Dj 1,22), najljepša je definicija kršćanina. (fač)