Liturgijsko štovanje Marijina Prikazanja potvrđeno je najprije na istoku, i to dosta kasno (6. st.). Na zapadu se javlja još kasnije (pojedinačno tek od 10. st., općenito u 14. st.). Za opću Crkvu propisao ga je papa Siksto V. 1. rujna 1585.

Predmet je toga štovanja potpuno predanje Majke Božje Gospodinu Bogu. Vrlo stara nepotvrđena predaja govori da su roditelji Mariju doveli u Hram i posvetili je Bogu kad su joj bile 3 godine. U Hramu da je ostala do 12. godine služeći u svetištu i vršeći djela pobožnosti. Budući da o svemu tome nema ništa u Evanđelju, neki bi htjeli da se liturgijsko štovanje „Marijina Prikazanja“ dokine. Crkva ga je ipak zadržala, jer je ono teološki ispravno, savršeno u skladu s Evanđeljem. Ono je savršeni izraz, duhovni tumač Evanđelja. Iskazujući liturgijsko štovanje Marijinu Prikazanju, mi častimo savršenu posvetu Majke Božje Bogu, njezino potpuno predanje u najnježnijoj dobi, u savršenoj ljubavi, da se Bog može njome poslužiti u izvršenju vječnog plana ljubavi. A da je Marija takvu posvetu učinila, nema nikakve sumnje. Djevica je unaprijed, prije sve vječnosti predodređena, odabrana za Majku Božju. U času začeća Bog ju je očuvao od istočnoga grijeha i ukrasio najbiranijim milostima. Bezgrješna Kćerka Boga Oca, buduća Zaručnica Boga Duha Svetoga i Majka Boga Sina bez sumnje je od najranijeg djetinjstva upravila srce Bogu. Stvorenje koje je imalo dati život Sinu Božje­mu, moralo je uvijek pripadati Bogu. Marija se, kao nijedno stvorenje, savršeno cijelim bićem posvetila Bogu.

Posvetivši se u najranijoj dobi života potpuno zauvijek Bogu, Mari­ja je provodila život u savršenoj sabranosti, u duhovnom jedinstvu s Duhom Svetim, koji ju je ispunjao milošću i radošću. Čitajući i razmatrajući SP ona je upoznala mesijanski Božji naum i željela njegovo izvršenje. Anđeo je našao Mariju kako razumije i ljubi volju Božju, koja ju je odredila učiniti Majkom Božjom. Našao ju je spremnom i urešenom da primi Krista. Zato je pozdravlja kao „Punu milosti“ i u ime Presv. Trojstva pozivlje da bude Majka Božja.

Po sv. krštenju svi smo mi Bogu prikazani, posvećeni. Ali, na žalost, nismo uvijek bili svjesni svoga prikazanja Bogu, nismo ostali vjerni krsnim obećanjima. Bogu posvećene osobe, po svetim zavjetima, po sve­ćeničkom ređenju, savršeno su obnovile krsni zavjet i zauvijek, neopo­zivo predale srce Bogu, Kristu, jedinom i vječnom Zaručniku svojih duša. Danas se u duhu još jednom što savršenije sjedinimo s Majkom Zaručnika naših duša i obnovimo odluku da ćemo do zadnjeg daha savršeno služiti Isusu i Mariji (v. LG 44). (jš)

HRAM U VREMENU (Lk 19,45-48)

Hram je oduvijek „središte svijeta“. Uvijek je u središtu grada. Hram je mjesto gdje se mi ljudi susrećemo s božanstvom. On je dakle mjesto, ali i ne-mjesto. Otajstvena točka. Nadnaravnost. U hramu prestaje sve ono što je sastavni dio svakodnevnoga života jer se treba uočiti drugo iskustvo. To se ne događa po nekom obliku bježanja iz života, nego zbog stavljanja u odnos sa životom i čuvanja religioznosti.

Nereligiozan čovjek odbija nadnaravno, prihvaća stvarnost realnoga i stiže do sumnje u smisao postojanja. Religiozan čovjek okreće čitavu stvarnost i čitav život oko Božje prisutnosti.

Isus, rođen u narodu hrama, potpuno ostvaruje, u svojoj osobi, religiozno čitanje postojanja. Ako je povijesni hram Izraela mjesto u kojem je Bog svjedok, sada je Isus „mjesto“ koji savršeno ostvaruje bogočovječji susret. On je prvi duhovni hram, kojim mi vjernici postajemo njegovom milošću.

Osiromašeni kao što jesmo u istinskoj unutrašnjosti, napadani i preplavljeni porukama svake vrste koje napadaju naš psihički, osobni, etički sustav, trebamo sa snagom ponavljati Isusove geste čišćenja svojih odnosa s Bogom. Trebamo objediniti Božje želje i vlastitu svakodnevnicu. Intimno mu se klanjati „u duhu i istini“.

Isus, svojim čišćenjem hrama, ne zabranjuje povezanost poslovanja i vjere. Njega zabrinjava zlouporaba vjere zbog novčane koristi. Politika i vjera mogu prikladno surađivati jedna s drugom. Isusu se ne sviđa kada se vjera podređuje političkim interesima.

Očistiti hram, klanjati se Ocu „u duhu i istini“, znači staviti Boga na najviše mjesto u vlastitom životu. Našom trgovinom, novčanim i dioničkim poslovanjem, radom, politikom, treba vladati Božji zakon pravednosti i milosrđa. U duhu i istini trebamo nositi svaki vid našega dnevnog života, svoju obitelj i bližnje, svoj rad i odmor, svoju društvenu i političku zauzetost, da sve to bude očišćeno, posvećeno i stavljeno pod Božju zaštitu. Svaki dio našega života, u kući, na poslu, u igri, na odmoru, pridonosi produbljivanju i iskrenosti našeg odnosa s Bogom, kao da se On nastanio u cijelom našem biću, a mi postali hram Boga živoga. (fač)