POKLIK KOJI ZAUSTAVLJA BOGA (Lk 18,35-43)

Temeljna istina o Bogu koju bi mi trebali poznavati jest ona da je On stvoritelj-tražitelj čovjeka iz čiste ljubavi. Kada tražitelj čuje povik koji dolazi od onoga koga traži, što drugo može učiniti nego krenuti k njemu?. To je čudesni dinamizam koji bi trebao nadahnjivati i naš današnji dan. Poklik: „Isuse, Sine Davidov, smiluj mi se!“, ima moć „zarobiti“ čitavu Isusovu pažnju. Uzalud promatrači misle da slijepac nema pravo uplitati se u važne stvari normalnih osoba. On je žudio za normalnim životom koji bi mu pružio vid, i ništa i nitko ga u tome nije mogao omesti.

Krik nevoljnika, za Boga-tražitelja, vrijedi mnogo više od zanešenjačkih riječi i zadivljujućih govora. On nije došao da bi pobudio divljenje, nego da pronađe onoga tko je izgubljen. Strastvena ljubav koja ga pokreće, velikim će dijelom nažalost ostati neshvaćena, jer se mnogi od nas, u odnosu s Njim, gube u raspravama, sitnicama, radoznalostima, uzvisivanjima. Ništa nas od toga ne stavlja čitave u odnos s Njim, nego samo nešto od nas i to za nekoliko trenutaka. Slijepi prosjak viče iz dubine cijeloga svoga bića. Što mu Isus može reći osim da je tu zbog njega? Bog osobno pita sve potrebnike svih vremena: „Što želite da vam učinim?“ Pitanje nije informativno. Ono izražava brižljivu pomoć. Ono je istinski odgovor na zaziv. Tražitelj se bijede baca na koljena pred onima koji se nalaze u bijedi. Njegova je snaga potreba da služi, da spasi. Bog stvoritelj dolazi onima koje je stvorio, i objavljuje da ih je stvorio da bi mogao doći. On ulazi u svoja stvorenja da nas ispuni i nasiti sobom.

Naše oči, triput slijepe pred Bogom, trebaju ozdravljenja. Često sjedimo u tami. Nesposobni smo usmjeriti vlastite korake na put spasenja. Sljepoća je krajnje utočište grijeha kao bijeg pred Bogom. Dijete zatvori oči ili stavi ruke na oči i vjeruje da ga se ne može vidjeti. Istina je da prestaje vidjeti, ali ne i da je viđeno. Onaj koji je stvorio svjetlo, koji je štoviše Svjetlo, otvara naše oči da možemo promatrati svjetlo. Tek kada naše oči ozdrave, onda se upućujemo za Isusom. Isus postaje središte našega života. Nove nam oči daju pogled u kojemu sve, obitelj, prijatelji, sunce, kiša, zrak, polja, planine, vidimo kao Isusov dar. Dar njegove materijalizirane ljubavi.

Zadobiti vid, promatrati Svjetlo, znači promjenu. Mijenjaju se naši odnosi prema osobama i stvorenome. Mijenja se naša odgovornost. Mijenja se naš čitav život. (fač)