SNAGA VJERE (Lk 18,1-8)

Isus je u svojem poslanju postavio mnoga pitanja. Ovo današnje pitanje oduzima dah. Isus nas, pomalo tužno, pita: “Kad dođem, hoću li naći vjere na zemlji”? Ne pita nas: “Hoće li biti još organizacije, naroda koji ide na svetu misu, davanja milostinje”? Isus je zabrinut jer vidi da je, puno puta, naša religija bez vjere, naša molitva bez vjere, naša borba za neki bolji svijet bez vjere, naši međusobni odnosi bez vjere.

 

Njegovo nas pitanje nastavlja moriti unutar nas, u našoj glavi i našem srcu. Na prvi mah nas iznenađuje taj Njegov rastuženi izlazak koji nam dolazi upravo kada nam govori o molitvi. Ipak, razmišljajući malo dublje, uočit ćemo da Isus i ovaj put pogađa cilj. Upravo vjera nedostaje tolikim našim molitvama. Sveli smo susret s Gospodinom na neku trgovačku nagodbu. Stavljamo na vagu težinu izvršenih obreda, vremena provedena s Njim i izgovorenih riječi, da bismo od Njega nešto postigli. Čini nam se da uživamo kredite u suočavanju s Njim. Usudili smo se da ga naučimo put koji treba prijeći do nas, a odlučno niječemo traženje Njegova puta. Umišljamo da ga možemo sagibati kako nas je volja, da ga možemo prikloniti svakoj našoj nakani, a nipošto nismo raspoloživi slijediti ga, dopustiti mu da nas on pouči. Spremni smo i sposobni optužiti Boga da je gluh ili da je negdje drugdje. U molitvenom odnosu s Njim lako se obeshrabrimo jer nas ne uslišava. Naša vjera, s velikom lakoćom, naginje opiranju. Pripadamo kulturi koja, kada govori o Bogu, bez škrupula ga osudi kao da ga ima pred očima – kao da ga poznajemo kao sami sebe. Da, upravo je vjera ta koja nam nedostaje. Vjera je izvor svake istinske molitve, ali i dar koji nam je stalno zajamčen.

Spasenje nam ne dolazi jer ga ustrajno ne zazivamo. Spasitelj kasni samo zato što ga ne želimo. Strpljiv je s nama i odgađa svoj povratak, samo zato jer smo mi ravnodušni prema njemu. Zato trebamo moliti bez umaranja. Zaziv: „neka dođe kraljevstvo tvoje“ (11,2), srce je Isusove molitve koju je i nas naučio. Mi ne možemo proizvesti Kraljevstvo Božje. Ono je dar Božji. Možemo ga samo prihvatiti. I prihvaćamo ga samo ako ga iščekujemo. A iščekujemo ga ako ga želimo. Naše zazivanje dopušta Bogu da dođe i da bude prihvaćen. Najveći dar koji postižemo molitvom jest sama činjenica da molimo, da smo ušli u zajedništvo s Bogom. (fač)