Nikola Tavelić rodio se oko 1340. g. u našem gradu Šibeniku. Kao mladić stupio je u Franjevački red i postao svećenik. Za svećenika je zaređen oko 1365. g. Kao franjevac - misionar pošao je u Bosansku vikariju oko 1372. g. i tu ostao 12 godina. Pojedinosti o njegovu životu i radu u Bosni nisu poznate. Znamo samo da je propovijedao među hereticima, tzv. "bogumilima". Zatim je pošao u Svetu Zemlju u jesen 1383. g. Zajedno s Deodatom iz Ruticinija (u Akvitaniji, Francuska), Petrom iz Narbone (Francuska) i Stjepanom iz Cunea (Italija), zbog javnog propovijedanja kršćanske vjere podnio je mučeničku smrt u Jeruzalemu 14. studenoga 1391. g.

Izvršenju smrtne osude sv. Nikole i njegovih drugova morao je prisustvovati i gvardijan samostana sv. Spasa na Sionu fra Gerard Chalvet, Francuz. On je pomnjivo sve opisao i poslao u Vatikan, Šibenik i drugdje. Tako danas imamo prvorazredno svjedočanstvo o mučeništvu sv. Nikole i drugova.

U Europi su Nikolu i drugove štovali odmah nakon smrti. Posebno se u rodnom Šibeniku razvilo Nikolino štovanje. Stoga je Papa Leon XIII. 1899. g. odobrio Blaženikovo štovanje.

Štovanje Nikole razmahalo se posebno između dva svjetska rata i očekivala se skora kanonizacija, ali je rat sve omeo. Nikolu je proglasio svetim papa Pavao VI. u Rimu 21. lipnja 1970. g.

O mučeništvu sv. Nikole i njegovih drugova čitamo u Apostolskom pismu pape Pavla VI. kojim se podjeljuje svetačka počast Nikoli Taveliću i njegovim drugovima: "Slavno svjedočanstvo postojanosti dala su četvorica redovnika, kojima se ponajprije ponosi Franjevačka redovnička obitelj, a s njima i čitava Crkva.... Njihova osobita vjera u Boga i postojanost duha zasjala je u onom času kada su odlučili otvoreno posvjedočiti za Krista, javno propovijedati i tumačiti njegovo Evanđelje, u kojemu se nalazi blago istine i put kojim ljudi mogu postići vječno spasenje.

Bio je to dan 11. mjeseca studenoga god. 1391. Slavio se blagdan, pučkim jezikom nazvan ‘Kurban Bajram’, uz veliko sudjelovanje svijeta. Ušavši u kuću državnog službenika, sasvim slobodno i smjelo stanu govoriti o uzvišenom i spasonosnom Kristovu nauku, kojem treba potpuno zapostaviti onaj koji je Muhamed uveo. Franjevce je u govoru jačala najbolja nada da će se slušatelji, obasjani Božjim svjetlom, konačno prikloniti štovanju jednoga Boga i njegova Sina, Otkupitelja ljudi. Ujedno ih je vodio neki zanos i žar da za istinitost kršćanske vjere podnesu mučeništvo. I tako ih očekivanje nije prevarilo.

Čuvši napad na svoj zakon prisutni se silno rasrde na propovjednike Evanđelja, osobito kadija, koji je odmah nastupio kao sudac i govorio Božjim ljudima da opozovu što su rekli, štoviše da odstupe od buntovne kršćanske sekte; ako to ne učine, morat će umrijeti. Kad su braća ostala postojana u Kristovoj vjeri, sudac ih je osudio na smrt. Nevjernici odmah divljački navale na njih i stanu ih tući. Tri su dana Kristovi borci trpjeli različite najstrašnije muke. Zatim su odvedeni pred građanski sud da, navodno, odgovaraju javno za zločinstva. Opet su izjavili da je Krist Sin Božji. Kad je bila izrečena smrtna osuda, mnoštvo, još žešće raspaljeno srdžbom i beskrajnom mržnjom, navali na njih mačevima, sasijeku ih, bace na lomaču i raznesu, da njihov pepeo kršćane ne bi možda sačuvali i štovali". (st)