ZAKON I SRCE (Lk 17,11-19)

Kada se između nas i Boga postave zakoni, stvarno nužni, potrebno je biti veoma pažljiv da zakonima sačuvamo takvu razvidnost koja dopušta da preko njih uvijek vidimo Boga. Isus, ozdravljajući deset gubavaca, stavlja ih u priliku da se upitaju koliko je u njihovoj religiji opsluživanje propisanoga a koliko neposrednoga susreta s Bogom.

Devetorica koja se ne vraćaju „zahvaliti Bogu“, doista su bez sumnje nezahvalnici, ali ne samo nezahvalnici. Onu su također stranci božanskoj prisutnosti u ime zakona koji bi ih trebao dovesti toj prisutnosti. Oni idu pokazati se svećenicima, kako im je Isus naredio, što je po zakonu. Putem su uvidjeli da su ozdravili, ali nastavljaju put jer je u moći svećenika da ih proglase zdravima i da ih vrate u društveni život. Samo stranac koji ne zna za taj zakon, kada je uvidio da je ozdravio, vraća se natrag i zahvaljuje Bogu.

Ispunjenje zakona, bez gesta srca i duše, ne očovječuje čovjeka. Nezahvalnost je plaća svijeta, veli njemačka poslovica. Zakon je dobar pedagog, ali ne i dobar voditelj čovjeka jer ne dotiče naše srce. Dobro zdravlje skrenulo je pozornost devetorice. Zaboravili su onoga tko im je vratio zdravlje. Zahvaljivanje se sastoji u tome da cijenimo onoga od koga smo nešto primili. Doista je čudno da najbolji Božji darovi: život, snaga, sposobnost razmišljanja i stvaralačko djelovanje, veoma često postaju sredstva kojima, ne samo da zaboravljamo Boga, nego se i udaljavamo od njega. Očito je nama ljudima teško priznati da nam je netko učinio dobro djelo. Možda se bojimo da ćemo time umanjiti vlastitu vrijednost. Mi vrlo lako precjenjujemo svoje djelovanje, svoja postignuća i njihovu vrijednost u odnosu na ono što smo postali zahvaljujući drugima. Veoma često nismo svjesni da mnogo više primamo nego dajemo i da tek zahvalnost čini život bogatim. Nažalost, mi postajemo svjesni vlastite nezahvalnosti tek kada nešto ili nekoga izgubimo. Građani su Rima, još za života smatrali Leona svetim, i bili su mu duboko zahvalni što im je, u svojoj gorljivosti za ljudsko i božansko, od Vandala sačuvao živote i kuće.

Upravo kada dajemo najbolje od sebe, najviše nam treba Božjeg Duha. Kad nam ide najbolje, tada osobito trebamo pouku. Odveć olako možemo iskoristiti sve u svoju korist i nepravedno zagospodariti sobom te zaboraviti na povratak Gospodinu da mu zahvalimo za dar života i za vlastita ostvarenja. (fač)