Martin je rođen u Panoniji oko godine 316. od poganskih roditelja, od oca vojnog časnika dobiva ime Mart u čast božanstva rata. Od mila je nazivan Martinus, tj. Mali Mart. Pošao je očevim putem i bio vojni časnik. Sasvim sigurno otac mu nije očekivao da mu sina povijest neće pamtiti po vojnim podvizima već po djelu milosrđa, koje je postalo simbol kršćanske ljubavi prema siromasima.

Legenda nam kaže da je jašući konja, ogrnut crvenim plaštem koji ga je štitio od hladnoga zimskoga vjetra, u blizini Amiensa (Francuska) otkinuo polovicu svoga plašta i s njim ogrnuo prozeblog siromaha. Te mu se noći ukazao Isus, zahvalivši mu na ljubaznosti koju mu je iskazao. Taj ga je potaklo da se pouči kršćanskoj vjeri i krsti u osamnaestoj godini života.

Primivši krst i odrekavši se vojničke službe, osnovao samostan u gradu Liguge u Francuskoj, gdje je provodio monaški život pod ravnanjem sv. Hilarija. Zatim je postao svećenik i izabran za biskupa Toursa.

Davao je primjer dobra pastira, osnovao je samostane, poučavao kler i blagovjesnikom bio siromasima. Umro je godine 397. godine.

Sv. Martin je među prvim štovanim svecima koji nije završio život mučeničkom smrću. Štovanje mu je rašireno po svemu svijetu, posebno u Francuskoj, gdje je oko 4.000 crkava njemu posvećeno, a oko 500 sela i gradova nose njegovo ime.

 

Iz Pisama Sulpicija Severa

Martin, siromašan i skroman

Martin je davno prije znao svoj kraj. Rekao je braći da je blizu rastavljanju od svojega tijela. Međutim, postojašee razlog da posjeti biskupiju Candes. Kler je naime te crkve bio u međusobnoj neslozi. Martin, želeći uspostaviti mir, sve i znajući kraj svojih dana, nije odbio da poradi takva slučaja krene na put. Držao je da će to biti odličan završetak njegovih kreposti ako povraćeni mir ostavi u Crkvi.

Boraveći dakle neko vrijeme u selu ili u crkvi kamo je otišao, uspostavivši mir u kleru, Martin je već pomišljao da se vrati u samostan. Odjednom ga stanu napuštati tjelesne snage i pozvavši braću upozori da već i umire. Podigne se tuga, svi se ražalostiše i u jedan glas jadikovahu: „Zašto nas, oče, ostavljaš? Kome nas, rastužene, prepuštaš? Napast će vuci grabežljivi tvoje stado; tko će nas, kad je pastir mrtav, braniti od njihovih ujeda? Istina, znamo da ti čezneš za Kristom, ali tvoja je nagrada sigurna i odgođena neće biti umanjena; radije se smiluj nama koje ostavljaš.“

Makar je uvijek srcem uranjao u Gospodina punog milosrđa, kažu da je, ganut tim plačem, sam zaplaka. Obrativši se Bogu Martin je onima koji su plakali ovom riječju odgovorio: „Gospodine, ako sam još nužan za tvoj narod, rad ne otklanjam; neka bude tvoja volja.“

O neizrecivog li muža! Rad ga ne nadjača niti ga smrt svlada. Nije se spremnije priklonio ni jednoj strani, niti se prestrašio smrti niti je otklonio živjeti! Očiju i ruku stalno usmjerenih u nebo, nesavladivi duh nije po­pustio u molitvi. Kad su ga prezbiteri, koji su tada k njemu došli, molili da malo zgodnije legne i tako olakša tijelu, rekao je: „Pustite, braćo, pustite da radije gledam nebo nego zemlju kako bi se duh već zaputio svojim putem kojim mu je ići Gospodinu.“ Dok je to govorio, vidio je kako blizu stoji đavao. Reče: „Zašto stojiš tu, okrutna životinjo? Ništa nećeš, krvniče na meni naći; prima me krilo Abrahama.“ S tom riječi predade duh nebu. Martin je, veseo primljen u krilo Abrahama; Martin, siromašan i skroman, bogat ulazi u nebo.