SABLAZAN (Lk 17,1-6)

Bog ne može ne dopustiti sablazan. On poštuje našu slobodu. Ako bi želio ukloniti skandal, trebao bi nam oduzeti slobodu. U svijetu su mnoge sablazni. Sablazan je jedan od najozbiljnijih problema. Nijedna sablazan nije tako velika kao ona nedostatka milosrdne ljubavi među nama vjernicima. Mnogi vjernici, opsjednuti svojim načinom svetosti i svojom vlastitom ljestvicom vrednota, često ne opraštaju. Nesposobnost nas pobožnih da opraštamo može postati najveća sablazan.

To je doista veoma teško zlo, jer navodi bližnjega na zlo a trebalo bi biti mjesto najvišeg milosrđa. Kršćanska zajednica nije ondje gdje se ne griješi, nego ondje gdje se oprašta. Ona je prihvaćanje onoga tko griješi, inače je sud koji izriče zloću vlastitoga srca. Samo ljubav bez mjere, ušutkava zlo brata. Bratska je opomena najviši stupanj milosrđa.

Bog prihvaća zlo iz ljubavi, što je mnogo zahtjevnije. Zapravo ga preuzima na sebe. Zato se on uranja u more prokletstva, postaje sablazan i grijeh za nas. Nužnost sablazni, odgovara neizbježnosti križa s kojim on preuzima na sebe zlo ljubljenih. Zbilja nas voli.

Mi se, poput apostola, osjećamo neprikladnima za oproštenje, jer nam je vjera mala. Vjera je osobno iskustvo Očeva milosrđa. Ona je izvor poslanja braći i sestrama. Nije pitanje količine, nego kakvoće. Vjeru treba tražiti kao kruh svagdašnji i oproštenje. Poslije molitve: „nauči nas moliti“ (Lk 11,1), tipična bi molitva za nas vjernike bila: „umnoži nam vjeru (Lk 17,5). S njom se sve postiže. Sve je doista moguće onome tko vjeruje, jer Bogu ništa nije nemoguće. Po vjeri „sve možemo u onome koji nam daje snagu“ (Fil 4,13), jer se naša nemoć ispunja snagom samoga Boga koji u nama djeluje.

Uzor vidimo u blaženom Graciji Kotorskom. Njegovi su dani, uz mističnu molitvu i pokoru, bili ispunjeni djelima ljubavi prema bližnjima. Ne mali broj puta izlazio je iz samostana tješiti nevoljne i izmirivati zavađene građane, čime je pokazao da je evanđelje doista u njemu.

To je zadaća svakoga od nas. Svatko od nas treba početi prvi. Ne čekajmo da drugi započne. Naše sveto djelovanje treba biti uravnoteženo vjerom u Božje djelovanje u životima drugih. Zato nam je potreban: odgoj ljubavi, disciplina oproštenja, milosrđa, velikodušnosti. Samo na taj način možemo svima pokazati ljepotu zajedništva duša. (fač)