POZIV NA GOZBU (Lk 14, 15-24)

„Jedan od sustolnika reče Isusu: Blago onome koji bude blagovao u kraljevstvu Božjem! A on mu reče: Čovjek neki priredi veliku večeru i pozva mnoge. I posla slugu u vrijeme večere da rekne uzvanicima: Dođite! Već je pripravljeno!“

Možda se onaj gost onako izrazio u svojoj farizejskoj samodopadnosti kao da je htio reći: Zar misliš da ćeš ti smjeti blagovati kod mesijanske gozbe? Svojim odgovorom Isus je htio naglasiti ovo: Božje kraljevstvo je ponuđena milost, njemu pristupiti može samo onaj tko ga ponizno prima. „Bogati čovjek“ - to je Bog. On neće da sam bude sretan, nego hoće svoju sreću podijeliti sa svojim stvorovima. Stoga nas ljude poziva u životno zajedništvo sa sobom, poziva nas k stolu svojih dobara. Isus, „Božji sluga“, poziva ljude na svadbu. Evo upravo je sa­da čas milosti, otvara se svečanost spasenja.

Ova slika gozbe je prekrasna slika života, radosti, zajedništva. „Blagovanje u kraljevstvu Božjem“ - to se naročito ostvaruje u euharistijskom slavlju. Ovu misao lijepo razvija sveti Augustin: „Uzvanici su sve duše koje proroci nisu nikada prestali pozivati na Kristovu večeru. Zidovi su primili sluge, ali su odbili večeru: čitali su proroke i ubili Krista! Kad su ga ubili, i ne znajući su pripravili večeru nama. Kad je večera već bila spremna i Krist žrtvovan, poslije svog uskrsnuća preporučio je euharistijsku večeru koju je posvetio u svojim rukama i svojim riječima, a zatim je poslao apostole da ponove poziv na večeru.“

„Oni se odreda počeše ispričavati… Sluga se vrati i javi to domaćinu.“

Upravo je potresno kako nijedan uzvanik nije prihvatio poziv i odazvao se! Stvarno se židovski narod kao cjelina nije odazvao Božjem pozivu. Pri nabrajanju različitih isprika upadno je to da svaki od njih govori samo o svojim vlastitim prilikama i okolnostima. Stvari koje su nabrojili čine se važne njima samima - međutim prema istočnjačkim shvaćanjima odbijanje poziva je smrtna uvreda za gostoprimca. Stvari koje posjeduju - pa njihov dragi „ja“ i užitak ovoga života, njima je važnije nego čast i ljubav Božja. U kupljenoj njivi prikazana je strast posjedovanja. U njoj je uključena i osuda oholosti. Drugome nije bilo dosta reći „kupio sam volove“, nego ističe brojem svoje bogatstvo i snagu. U trećega je sakri­vena tjelesna požuda koja zadržava mnoge od kraljevstva Božjega.

Kad zemaljske stvari neuredno ljubimo, onda nam one zatvaraju pristup Bogu. Koliko li sam već trebao na­vesti isprika kad sam se htio zaštititi od nekog jasnog Božjeg poziva? Kad Bog poziva, onda sve ostalo mora ustuknuti.

„Tada domaćin, gnjevan, reče sluzi: Iziđi brzo na trgove gradske i ulice pa dovedi ovamo prosjake, sakate, slijepe i hrome ... A kažem vam: nijedan od onih pozvanih neće okusiti moje večere.“

Iznenađuje odgovor povrijeđenog gospodara. On je, doduše, gnjevan, ali ne povlači svoj poziv, nego sada poziva druge, zahvalnije goste. Na njih ne bi nitko pomislio, a oni sami ne bi mogli takav poziv očekivati, stoga vjerojatno i dolaze s osobitom radošću. Mali, odbačeni ljudi, tjelesno nemoćni, bolesni, od farizeja prezreni siromasi ulaze na gozbu! Ali još ima mjesta… A Bogu je stalo do toga da mu se napuni kuća. Ulaze oni izdale­ka, oni između „ograda“ ovoga svijeta, dolaze pogani sa svih strana.

Stroga je posljednja rečenica: „Nijedan od onih po­zvanih neće okusiti moje večere“ - a treba je shvatiti kao još jednu opomenu Židovima da ne propuste ponuđenu milost.

Kako je velika ta Božja milost! Zahvalimo Gospodinu, jer mi spadamo u skupinu onih koji su nađeni „među ogradama“.(I. Mayr)