POZOVI SIROMAHE (Lk 14, 12—14)

„Kad priređuješ objed ili večeru ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće, ni rodbine, ni bogatih susjeda… Po­zovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago tebi, jer oni ti nemaju čime uzvratiti. Uzvratit će ti se, doista, o uskrsnuću pravednih.“ Tako nas uči Isus, a sveti Pavao ističe: „Ljubav ne traži svoje“ (1 Kor 13, 5).

 

Tko je osjetljiv za potrebe drugoga, spreman da po­štuje bližnjega i da mu služi, neće smatrati opravdanim da zahtijeva uzvrat. Ljubav se velikodušno daruje drugima a da za sebe ništa ne traži. „Činite dobro i pozajmljujte ne nadajući se odatle ničemu. I bit će vam plaća velika, i bit ćete sinovi Svevišnjega, jer je on dobrostiv i prema nezahvalnicima i prema opakima“ (Lk 6, 35). Ljubav ne daje da bi nešto dobila zauzvrat, nego daje bez računa i interesa, smatra se počašćenom što je u bližnjemu mogla ljubiti Boga i služiti mu. Tko ima srce ispunjeno ljubavlju, taj voli, služi, žrtvuje se s nakanom da ljubi Boga i da mu služi u njegovim stvorenjima, radujući se što može nasljedovati neizmjernu Božju širokogrudnost i osjećati se Božjim djetetom. Zar ima veće nagrade od ove nazivati se poput Isusa „sinom Svevišnjega“? Da dobije tu jedinu nagradu, kršćanin izbjegava zemaljsku nagradu i nastoji činiti dobro u prvom redu onima od kojih ne može očekivati da će mu uzvratiti. „Kad priređuješ objed ili večeru, ne pozivaj svojih prijatelja, ni braće ... ni bogatih susjeda, da ne bi možda i oni tebe pozvali i tako ti vratili. Nego, kad priređuješ gozbu, pozovi siromahe, sakate, hrome, slijepe. Blago te­bi, jer oni ti nemaju čime uzvratiti“ (Lk 14, 12-14). Evanđelje zaključuje neopisivo drugačije nego ljudska logika. Ali veoma je malo onih koji imaju hrabrosti potpuno vršiti ove evanđeoske zahtjeve.

Sveti Pavao potiče: „U življenju ne budite srebroljupci“ (Heb 13, 5), te preporučuje da živimo u ljubavi tako da se ne stara „samo svaki za svoje, nego i za ono što se tiče drugih“ (Fil 2, 4). Klica sebičnosti čini čovjeka škrtim i zauzetim za sebe čak i u vršenju dobrih djela. Sebičnost se skriva i znade harati i u srcima „pobožnih“ osoba. Stoga njihova ljubav postaje neplodna, a srce tvrdo. U njima se gasi suosjećanje s bližnjim koji trpi u ne­volji. Tad se može ponoviti ono što se dogodilo levitu i svećeniku koji su ne misleći na ranjenika pokraj ceste prošli dalje za svojim poslom.

Sveti Pavao poziva: „Ljubavlju služite jedni drugi­ma“ (Gal 5, 13). Sebičnost čovjeka zatvara u sama sebe i u uski krug njegovih interesa, a ljubav ga nagoni da za­boravi sebe i da se otvara potrebama bližnjega. Ljubav oslobađa čovjeka da ne robuje sebičnosti i da se veliko­dušno prihvaća služenja bližnjemu. Isus je dao svijetu najuzvišeniji primjer služenja. Iako Bog, postao je slugom i rekao: „Ja sam posred vas kao onaj koji poslužuje“ (Lk 22, 27). Osim toga on je i zapovjedio: „Tko god hoće da među vama bude prvi, neka vam bude sluga. Tako i Sin čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge“ (Mt 20, 27-28). Služenje nije nešto sporedno ili dobrovoljno u nasljedovanju Krista nego je bitno, i to u tolikoj mjeri da prema Gospodinovoj riječi veličina kršćanina ovisi o velikodušnosti njegova služenja. To služenje ne snizuje nego oplemenjuje, jer je plod ljubavi i jer čovjek „ne može potpuno naći sebe osim po iskrenom darivanju sa­moga sebe“ (GS 24). To služenje uzdiže kršćanina da po­stane sličan Kristu time što ga vodi do sličnog predanja.

Nesebično darivanje vjernika mora svijetu posvjedočiti vrijednost kršćanske ljubavi i svakom čovjeku prenijeti jeku Kristove ljubavi, ljubavi Oca nebeskoga. Koncil nas uči: „Prisutnost vjernika u ljudskim skupovima neka je nadahnuta onom ljubavlju kojom nas je ljubio Bog, koji hoće da se i mi međusobno ljubimo istom ljubavlju. Kršćanska se ljubav, uistinu, proteže na sve

ona ne očekuje nikakav probitak ili zahvalnost. Kao što je Bog ljubio nas nesebičnom ljubavlju, tako i vjernici trebaju svojom ljubavlju biti puni brige za čovjeka sa­moga, ljubeći ga istim predanjem kojim je Bog tražio čovjeka (AG 12).(P. Gabriele)