Danas je Spomendan svih vjernih mrtvih. Mi kršćani vjerujemo u uskrsnuće Isusa Krista i u njegovu proslavu kod Oca. Uskrsnuće je temelj naše vjere! Mi također vjerujemo da će po Kristu i mrtvi uskrsnuti. U njemu će novi život zadobiti svi koji vjeruju. Mi vjerujemo da su naši dragi pokojnici sada s Bogom, da žive u njemu. S Bogom su, ne po svojim zaslugama, već po Kristovim zaslugama. Isus je kazao: „Tko u mene vjeruje, živjet će ako i umre!“ Bog će to svoje obećanje izvršiti bez obzira što mi ljudi na puno pitanja iz toga područja nemamo odgovora. Ali imamo vjeru! Vjerujemo Isusovoj riječi da smrt nije odlazak u ništavilo, smrt nije nešto što nam sve oduzima i otima. Smrt je dovršenje života: to će biti susret s božanskom ljubavi. Istina, naše će se tjelesne oči zatvoriti za svijet, ali će se nove oči otvoriti za novi svijet, za novi život u Bogu.

Misna čitanja na Spomen svih vjernih mrtvih

 

Prvo čitanje: Job 19, 1.23-27
Ja znadem: moj Izbavitelj živi.

Čitanje Knjige o Jobu
Job progovori i reče: O kad bi se riječi moje zapisale i kad bi se u mjed tvrdu urezale; kad bi se željeznim dlijetom i olovom u spomen vječan u stijenu uklesale! Ja znadem dobro: moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati. A kad se probudim, k sebi će me dići: iz svoje ću puti tad vidjeti Boga. Njega ja ću kao svojega gledati.
Riječ Gospodnja.

Pripjevni psalam: 27, 1.4.5.7.8b.9a.13-14

 

Gospodin mi je svjetlost i spasenje.

(Ili:Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja u zemlji živih.)


Gospodin mi je svjetlost i spasenje:
koga da se bojim?
Gospodin je štit života moga:
pred kime da strepim?

Za jedno molim Gospodina,
samo to ja tražim: da živim u Domu Gospodnjem
sve dane života svoga,
da uživam milinu Gospodnju
i Dom njegov gledam.

Slušaj, Gospodine, glas moga vapaja,
milostiv mi budi, usliši me!
Lice tvoje, Gospodine, ja tražim.
Ne skrivaj lica svoga od mene!


Vjerujem da ću uživati dobra Gospodnja
u zemlji živih.
U Gospodina se uzdaj, ojunači se,
čvrsto nek bude srce tvoje:
u Gospodina se uzdaj!

 

Drugo čitanje: Rim 5, 5-11
Opravdani krvlju njegovom,spasit ćemo se po njem od srdžbe.

 

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima
Braćo: Nada ne postiđuje. Ta ljubav je Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan! Doista, dok mi još bijasmo nemoćni, Krist je, već u to vrijeme, za nas bezbožnike umro. Zbilja, jedva bi tko za pravedna umro; možda bi se za dobra tko i odvažio umrijeti. A Bog pokaza ljubav svoju prema nama ovako: dok još bijasmo grješnici, Krist za nas umrije. Koliko li ćemo se više sada, pošto smo opravdani krvlju njegovom, spasiti po njem od srdžbe? Doista, ako se s Bogom pomirismo po smrti Sina njegova dok još bijasmo neprijatelji, mnogo ćemo se više, pomireni, spasiti životom njegovim. I ne samo to! Dičimo se u Bogu po Gospodinu našem Isusu Kristu po kojem zadobismo pomirenje.
Riječ Gospodnja.

 

Evanđelje: Iv 6, 37-40
Po dobroti me svojoj spasi, Gospodine!

 

Čitanje svetog evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: „Svi koje mi daje Otac doći će k meni, i onoga tko dođe k meni neću izbaciti; jer siđoh s neba ne da vršim svoju volju, nego volju onoga koji me posla. A ovo je volja onoga koji me posla: da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan. Da, to je volja Oca mojega da tko god vidi Sina i vjeruje u njega, ima život vječni i ja da ga uskrisim u posljednji dan.“
Riječ Gospodnja.

 

Razmišljanja u Spomen svih vjernih mrtvih

Od Boga smo i Bogu se vraćamo (Iv 6, 37-40)

Prije 13 stoljeća poznati engleski benediktinac sv. Beda Časni (673-735) napisao je prekrasne misli o našem odnosu prema pokojnima u okviru našeg odnosa prema Bogu: Izgleda da ih mi vraćamo tebi, o Bože, koji si ih prvi sam nama dao. Ali kao što ih ti nisi izgubio time što si ih nama dao, tako ih ni mi ne gubimo vraćajući ih tebi. Ti ne daješ kao što svijet daje. Što ti daješ, ti ne oduzimaš. Jer što je tvoje, to je i naše. Mi smo tvoji i život je vječan. I ljubav je vječna, a smrt je samo obzorje a obzorje nije ništa drugo doli granica našeg pogleda.

Tjelesnim očima ne dosežemo s onu stranu našega materijalnoga obzorja, a ipak pretpostavljamo, slutimo, vjerujemo, znamo da i s onu stranu sja sunce, teku rijeke, rastu stabla i raznovrsno bilje. I s onu stranu ima zraka za život. Dapače, taj zrak je tijesno povezan sa zrakom koji i sami udišemo. Zapravo je to isti životni dah. I za nas bi tamo bilo prostora i uvjeta za život. Jer odonud sunce izlazi i dok nas napušta tamo prelazi. To je granica našem oku a ne njegovu životu i djelovanju.

Smrt je obzorje koje svojim pogledom ne možemo prijeći. Ne vidimo ništa iza obzorja smrti. No, i svodom našega duhovnoga obzorja kreće se Sunce. Izlazeći nosi sa sobom život i nesebično ga daje. Čak i onima koji se skrivaju pred njegovim pogledom. I onima do kojih izravno ne dopire. Kad zalazi onima koje njegovim zalaskom obavija noć, ono se ne gubi, ne prestaje sjati. Ono sja „s onu stranu“. I za nas „s onu stranu“ ima prostora i uvjeta za život. Jer to je Sunce vječno. Dok se daje, ono ne gubi svoju vječnost. S njim smo izašli, s njim i zalazimo. Taj zalazak je granica jednom obliku našega postojanja a ne njegovoj vječnosti. „S one strane“ ima za nas prostora i uvjeta za život bez granica, za vječni život.

Da, to možemo vjerovati. S tim se možemo pomiriti. No, što s rastankom od onih s kojima smo bili ili jesmo u tijesnom zajedništvu? Na Škrpjelu u Kotorskom zaljevu u kapelici zavjetnih darova Gospine crkve čuva se najimpresivniji i najinteresantniji zavjetni dar Jacinte Kunić iz Perasta. Ona je čekajući svog muža pomorca, da se vrati s dalekih putovanja, 25 godina zlatnim i srebrnim nitima i vlasima svoje kose izvezla sliku koja prikazuje gornji dio glavnog oltara s Gospinom slikom. Za frizure prikazanih likova koristila je vlastitu kosu. Na kosi su vidljivi tragove starenja žene koja nikad nije gubila nadu da će se ponovo sresti sa  svojim voljenim mužem. Taj se susret, nažalost, nikada nije dogodio. No, zavjetni dar koji je radila 25 godina najbolji je dokaz da se ona s njim zapravo nije nikada rastala. Dapače, dokaz je to da su sve to vrijeme bili u tijesnom zajedništvu. Moguće da je njezin muž u tom razdoblju dok je ona vezla već bio mrtav. No, ona je sačuvala zajedništvo s njim. Taj oblik zajedništva ne umanjuje muku ženina čekanja, ali ne osporava njihovo zajedništvo. Dapače, da nije bilo njihova zajedništva, nikada ne bi izvezla takav zavjetni dar.

Isusovo zajedništvo s učenicima na posljednjoj večeri nije otklonilo Isusovu muku ni žalost učenika zbog njegove smrti. No, njegovom mukom i smrću nije prekinuto njihovo zajedništvo. Kad spoznaju da njihov Učitelj živi, shvatit će da se stvarni rastanak s Njim nije nikada dogodio. S njim će stupati u zajedništvo slaveći euharistiju. To je gozba zahvale za ono što je on za njih učinio – sebe je dao za njih. To je spomen na Njega i svaku njegovu riječ. To je spomen na njegov poziv da međusobno budu u zajedništvu, dapače, u jedinstvu.

To je jedinstvo Boga i čovjeka. Jedinstvo je to Isusa i njegovih učenika. To je otajstveno jedinstvo Isusovih učenika međusobno. Taj oblik jedinstva ne otklanja bol rastanka, muku razdvojenosti ni napetost između dva različita oblika života – prolaznoga i vječnoga. No, te boli i muke ne negiraju zajedništvo s dragim pokojnima, ne onemogućuju jedinstvo s njima. Naprotiv. Bog ne povezuje kao što čovjek povezuje. Bog ne razrješuje kao što čovjek razrješuje.

To i slična naša ljudska razmišljanja čvrsto isprepleću Isusove riječi: „Svi koje mi daje Otac, doći će k meni“ (Iv 6,37), jer njegova je volja „da nikoga od onih koje mi je dao ne izgubim, nego da ih uskrisim u posljednji dan“ (Iv 6,39). Te riječi o vječnom životu, koje je pravedni Job želio urezati u mjed i isklesati u kamen, upišimo u svoj um i srce, u pluća i moždinu, u krv i dušu. Moj Bog živi i s njim svi moji mili i dragi, zajedno sa mnom. (fbv)

*****

 

Dušni dan

Jučer smo proslavili svetkovinu Svih svetih, a danas u bogoslužju slavimo Spomen svih vjernih pokojnika. Pred očima su nam svi naši mili i dragi pokojnici koji su prešli iz ovoga svijeta u drugi svijet. Sjećamo se onih koji su nam dali život, koji su nas voljeli, koji su se za nas žrtvovali, kojima dugujemo puno toga. Iako fizički nismo zajedno, mi smo s njima duboko povezani.

I jučerašnju svetkovinu Svih svetih i današnji Spomendan svih vjernih pokojnika mi Hrvati slavimo više od ostalih naroda. Možda je to zbog toga što smo tijekom povijesti više od ostalih naroda stradavali i ginuli u mnogobrojnim ratovima i to najčešće za tuđe interese.

Biblija na puno mjesta ukazuje na to kako je čovjekov život na zemlji prolazan i privremen i da neminovno ide svom kraju. Starozavjetni Job će kazati da je život poput suha lista ili poput cvijeta što ujutro procvate, a uvečer se osuši i uvene. Sva priroda nam potvrđuje tu istinu baš u ovo doba godine.

Nadovezujući se na starozavjetnog Joba apostol Pavao će kazati u poslanici Korinćanima; „Braćo, vrijeme je kratko! Preostaje da i oni koji imaju žene žive kao da ih nemaju; i koji plaču kao da ne plaču... i koji uživaju ovaj svijet kao da ga ne uživaju, jer prolazi obličje ovoga svijeta“ (1 Kor 7,29-31). – Božja riječ želi reći da se na kršćaninovu životu mora vidjeti ta privremenost. Kroz zemlju nam je samo proći! Ovdje smo samo hodočasnici, apostol Petar će reći da smo ovdje „tuđinci i stranci.“ Na putu smo prema obećanoj zemlji.

Čovjek je vrhunac Božjeg stvaranja; Bog je sve što je stvorio povjerio čovjeku na upravljanje. Ali pred smrću je čovjek nemoćan, baš nemoćan! I to svaki čovjek! Pred smrću smo svi jednaki, svi smo nezaštićeni - svatko, bez iznimke, treba umrijeti. Tako je uređeno. (Statutum est hominibus semel mori - Određeno je ljudima jednom umrijeti, Hebr 9,27). Tako je Bog odredio, to je u njegovoj vlasti.

Za nevjernike - smrt je nepovratni kraj, to je nestanak, to je odlazak u ništavilo. Oni ostaju na prirodnoj razini: i oni će se danas sjetiti svojih pokojnika, malo će urediti grob, okititi ga cvijećem i upaliti svijeću - i gotovo!

Mi vjernici drukčije gledamo na smrt. Vjera nam kaže: čovjek je stvoren da živi, da vječno živi, a smrt je samo prijelaz u taj drugi život. Danas, slaveći Dušni dan ili Spomendan svih vjernih pokojnika, Crkva nam želi reći kako ljudski život ima svoj cilj i smisao. Čovjek nije stvoren da nestane, da završi u ništavilu; čovjek je stvoren da vječno živi s Bogom. I sve što se u povijesti spasenja dogodilo, sve je imalo za cilj da nas dovede k Bogu, da nas dovede u vječni život. Isus, vječni Bog, postao je čovjek, utjelovio se, uzeo našu ljudsku narav, umro iz ljubavi prema nama – i prvi ušao u taj novi život! A nama kaže: Tko vjeruje u mene, živjet će ako i umre!“ Ne treba razbijati glavu s tim: Kada će to biti, kako će to biti? Svatko bi nekako želio zaviriti iza zavjese smrti i vidjeti što nas čeka, kako je u tom novom svijetu. – Malo o tome znamo. Valjda se i ne može ljudskim riječima izraziti to novo stanje, taj prijelaz iz zemaljskog i materijalnog u nevidljivo i duhovno. Jedan veliki teolog iz 20. stoljeća (Karl Rahner) ovako je molio: “Gospodine, kad dođe čas dovršenja, znam da ćemo biti iznenađeni, jer će biti sve drukčije nego mi to zamišljamo. Ali baš to drukčije, iznenađujuće, dobro će se uklopiti u naš dosadašnji život. Bože, ja čekam u strpljivosti i nadi. Očekujem te kao slijepac kojemu je obećano da će ugledati svjetlo dana. Ja očekujem uskrsnuće mrtvih.“

Isus nas uvjerava i garantira nam: Smrt nije kraj! Smrt nije svršetak! To je početak novoga života! To je prijelaz u novo stanje u kojem više neće biti ni patnje ni tuge, ni boli ni smrti. Sve što je u ovom svijetu bolno i mučno, to neće ući u novi život. Kako će to Bog izvesti, to prepustimo njemu i njegovoj svemogućnosti. Isus je obećao da će svoje prepoznati i da će ih uvesti u vječnu radost.

Mi danas molimo za svoje pokojne. Teolozi se muče da bi nekako protumačili kakav je put nakon smrti koji vodi pred lice Božje, koji vodi u Božje svjetlo. Vjera nam kaže da nitko grešan ne može pred Boga, a svi smo grešni; grešnost i slabost baštinimo od Adama. Ali od Isusa koji je za nas umro i tako nas izmirio s Ocem baštinimo neumrlost i neraspadljivost. Svi su naši pokojnici bili kao i mi slabi i grešni ljudi; imali su svoje nedostatke. I svaki nedostatak ljubavi prije ulaska u vječnu sreću treba nadoknaditi. I ovo naše sjećanje, naše molitve i žrtve za pokojne jesu na neki način nadoknada ljubavi.

Kršćani su od prvih vremena njegovali običaj molitve živih za preminule članove zajednice. Čitamo li životopise svetaca ili oporuke umirućih, vidjet ćemo kako su tražili da za njih mole, da ih prati molitva živih. Crkva smatra tu molitvu tako važnom da ju je ugradila u najveće otajstvo naše vjere: u euharistiju! Nema euharistije, nema mise, na kojoj ne molimo za pokojne!

I u ovoj euharistiji - misi, kad na poseban način slavimo Spomendan svih vjernih mrtvih, naši su pokojni s nama! Ovdje je udružena zemaljska i nebeska Crkva. I u večerašnjoj euharistiji zazvat ćemo Gospodina da se spomene „naše braće i sestara koji usnuše u nadi uskrsnuća“ i da ih „ privede k svjetlu svoga lica.“ Mi molimo za njih, a oni mole za nas. Oni su prešli u nebesku Crkvu, a nas još čeka taj prijelaz k Bogu.

Ovaj molitveni Spomendan svih vjernih pokojnika zove nas žive da na smrt gledamo kroz Isusa Krista, kroz njegovo obećanje budućeg života u Bogu. Njegovo je uskrsnuće temelj naše vjere i putokaz vječnoga života!

On nam kaže: „Ja sam kruh života. Tko blaguje od ovog kruha, živjet će uvijeke.“ Nadalje: „Ja sam vrata“ - kroza me se ulazi u život, nema drugih vrata...

„Ja sam dobri pastir“ - ja ću vas sačuvati i uvesti u novi život.

Isus je kazao:“ Ja sam uskrsnuće i život!“ Ja sam živi i uskrsnuli, i vi ćete uskrsnuti i sa mnom vječno živjeti!

Završimo s Pavlovom riječi, kojemu kao da je dano da zaviri u taj novi svijet: „Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9).

Dao Bog da svi mi prispijemo u vječni život! Amen! (faks)

*****


SPOMEN SVIH VJERNIKA POKOJNIKA (Iv 6,37-40)

Smrt je nadmoć koja nam oduzima moć. Ona je nadmoćni upropastitelj igre života. Pred smrću mi ništa ne možemo. Ona nam oduzima moć. Oduzima nam riječ. Pokapa svaku sigurnost. Davi ograne kojim udišemo radost postojanja. Nitko nas ne može spasiti od smrti. Ta stvarnost je jedini i tihi zagraljaj jednak za sve. Znanost i moć žele je izbjeći, produžiti, odgoditi je. Zato pred njom šutimo. Skrivamo je. Možemo samo postaviti pitanje: je li smrt svršetak ili nije? Potpuno uništenje čovjeka ili početak sasvim nečega novoga? Ako je stvarno svršetak onda smo doista okrenjeni. Ako nije onda smrt poprima drugu dimenziju koja u nama može izazvati divljenje.

Smrt je doista tajna koja je bitno povezana s tajnom čovjeka i Boga. Ako otkrijemo te dvije tajne onda zapravo smrti nema. Istina, nitko nas ne može spasiti od smrti, ali nas Bog može spasiti u smrti. Ne odnosi nam to ograničenje koje nam je nužno za postojanje, niti dostojanstvo da budemo svjesni da ćemo umrijeti. Smrt je za nas vjernike neka vrst oklade: mi vjerujemo da ćemo opet živjeti. Nije riječ o glupoj okladi nego utemeljenoj na Božjem obećanju. Božje je djelo, kao Oca, privući sve, nitko isključen, Sinu u kojem nam je on Otac a mi njegovi sinovi i kćeri. Doći k Sinu i sjediniti se s Njim, naš je cilj. On nikoga ne isključuje niti koga gubi. Isus, silazeći na zemlju, ispunja Očevo djelo da ne izgubi ništa od onoga što on ljubi, tako da zadnji dan bude za sve život a ne smrt. Isus je kruh koji je sišao s neba da nam priopći božanski život. Njegov silazak je njegovo postajeanje tijelom da nam pokaže i da nam daruje Oca. To je Božja volja. Njegova je ljubav, ne samo strast, nego i sposobnost djelovanja da nam daruje život. Volja je Očeva da nam dadne Sina da bismo u njemu vidjeli njegovu ljubav prema nama i prihvatili ga. Ako smo prionuli uz Sina, mi već imamo vječni život koji se sastoji od ljubavi prema Bogu i prema braći i sestrama. Ta je ljubav pobjeda nad smrću i zalog budućega uskrsnuća. Sjedinjeni s Njim, već smo u zajedništvu s izvorom samoga života.

Ono što ima vrijednost u času smrti, ima svoju vrijednost i u životu. Ako vjerujemo, ako osjećamo da nas Bog ljubi, ako smo Božji prijatelji, možemo živjeti i umrijeti s velikom nadom u sigurnost vječnog života. (fač)