BITI APOSTOL

Bog je potreban čovjeka. On ne može živjeti i postojati bez nas ljudi. Njegova je želja da sve ljude sabere u svoju kući. Ispunjenje te njegove želje ovisi i o nama ljudima, njegovim suradnicima. Bog želi stvoriti novi svijet, čovječanstvo koje u slušanju ulazi u dan Gospodnji i doseže Njegov odmor. Zato Isus okuplja oko sebe učenike, apostole (Lk 6,12-19).

Dvanaestorica su nešto maleno u odnosu na prostranost svijeta u koji su poslani. To je postojani stil Boga koji neprestano djeluje preko malenoga. Njegovo je djelovanje uvijek sakramentalno: u malenom znaku ljubavi, daruje beskrajnu stvarnost, samoga sebe kao ljubav. Ta je sakramentalnost nužna jer je Bog beskrajan a čovjek ograničen, ali je stvoren za neograničeno, beskonačno. Isto je tako nužna zbog poštivanja slobode samoga čovjeka kojega Bog ljubi i od kojega očekuje da ga ljubi u slobodi. Maleno se ne nameće. Nudi se i može biti ili ne prihvaćeno.

Bog je, među dvanaestoricu ribara i grešnika, pozvao i Šimuna i Judu Tadeja, čiji blagdan danas slavimo. Povjerio im je takve religiozne zadaće za koje bismo mi tražili osobe s visokom filozofsko-teološkom izobrazbom. Ali Bog ne gleda ono što gledamo mi. Mi gledamo izgled, vanjštinu. Oblikovanje dvanaestorice je jednostavno božansko. Nijedan trener, pa ni mi, ne bi ni pomislio staviti zajedno momčad toga tipa. Takav nam izbor potvrđuje barem dvije stvari. Prvo: ljubav i Božji poziv su neopozivi za sve. Drugo: noseća je struktura crkve već od početka bitno šepajuća, uvijek otvorena izdaji i odbacivanju Gospodina.

Apostoli su figura svakoga čovjeka. Svi smo potrebni riječi i ozdravljenja. To je motiv koji nas potiče da idemo Isusu. Kao što je zmijina riječ donijela zlo i smrt, tako nas Božja riječ ozdravlja i daje život. Doista postoji uska veza između slušanja i ozdravljenja, kao između neposlušnosti i smrti. Slušanjem zmije „grijeh je ušao u svijet i s grijehom smrt“ (Rim 5,12). Ako je neposlušnost donijela sva zla, poslušnost Božjoj riječi donosi svaki blagoslov. Riječ nas ozdravlja od onoga radikalnoga zla koje je laž. Poslušnost riječi spašava od nepouzdanja koje rađa neposlušnost. Čovjek postaje ono što sluša. U slušanju Isusa, savršenog slušatelja Oca, postajemo kao on, Očevi sinovi i navjestitelji njegove istine i ljubavi. (fač)