BITI NA NOGAMA (Lk 13, 10-17)

Čovjek je stvoren šesti dan. Promašen je ako ne dosegne sedmi dan, dan odmora Boga od kojega i za kojega je stvoren. Biti pogrbljen, stanje je onoga koji ne doseže sedmi dan. Isus će reći da je to djelo zloga koji je vezao čovjeka da ostane zatvoren u samoga sebe, savijen i onemogućen da gleda uvis.

Vidi samo djela rada, stvari ove zemlje, na koju je životinjski sagnut. Samo kada se čovjek otvori sedmom danu, otkriva smisao vlastite ljudskosti i svega stvorenoga. Čovjek pogrbljen i zemaljski nije čovjek! To je čovjek koji je samo žive biće i koji ne shvaća ono što je Božje. Samo kada gleda uvis, na Boga, njegovo lice postaje ljudsko jer odražava Slavu.
Pogrbljena žena, iz današnjeg evanđelja (Lk 13, 10-17), figura je svih nas ljudi koji se veoma teško obraćamo i nikako da glavu k Višnjemu podignemo. Tako smo plijen „farizejskog kvasca“ (Lk 12,1ss) koji nas potiče da tjeskobno tražimo stvari zemlje i procjenjujemo kao ludost stvari Duha (1 Kor 2,14). Stoga, „nije nam se boriti protiv krvi i mesa, nego protiv Vrhovništva, protiv Vlasti, protiv upravljača ovoga mračnog svijeta, protiv zlih duhova“ (Ef 12,6).
Isus nam naviješta da su vrata zarobljeništva otvorena. Uočiti ta vrata znači prestati udarati glavom o zazidani otvor, nego se okrenuti i izići kroz ova vrata: obratiti se Kristu koji nas stavlja na noge. Naša naviklost s ropstvom, tako bliskom i strašnom, još nas uvijek drži sagnutima nad samima sobom. Naše će ropstvo opstati sve dok nas vjera u Riječ ne uvede u danas spasenja. Mi smo ljudi bolesni za Bogom. On je naša bitna, životna potreba. Možemo se izliječiti samo u danu susreta s Njim. Za to nam nije dovoljna samo Isusova riječ. Potreban je dodir s njim. Vjera u Riječ stavlja nas u zajedništvo s onim koji nam govori. U tom dodiru, ozdravljenje je iznenadno. Prestajemo biti pogrbljeni i nismo više „četveronošci“ među stvarima. Zadobivamo ponovno svoju originalnu poziciju: na nogama, pred Bogom. Razgovaramo s Njim, svojim sugovornikom, koji nas čini ljudima. Postajemo kraljevi stvorenoga. Gledamo uvis i otkrivamo svoj cilj. Nismo više otuđeni u svijetu, prognanici u svojoj kraljevskoj palači. Ne trebamo se tjeskobno mučiti da je osvojimo: ona je naša sinovska baština. Ljudi na nogama slave Boga: raduju se zbog Njega i vesele se zbog Njegove ljubavi. Slaveći Boga odražavamo na vlastitom licu njegovu ljepotu, pa i naše lice postaje ljepše. (fač)